nedjelja, 29. prosinca 2013.

ILIJAZ IZO DELIĆ: Sjaj i bijeda sevdaha



U

 svakoj tuzi ima neke skrivene ljepote, koja se samo pjesmom može dokučiti. Onaj ko nije čuo Ilijaza Izu Delića kako pjeva Okreni se niz đul bašču tu ljepotu nije kako valja doživio.
 
Ilijaz Delić rođen je 13. juna 1936. godine u Mostaru, na Donjem Putu, u Carinskoj mahali. Njegov otac, Ibrahim, bio je skretničar i pripadao je onom skromnom, radničkom svijetu koji je danju radio, a navečer se vraćao kući da, ako ima parče hljeba, zadovoljno večera. Majka Zumreta se razlikovala tek po tome što je dane provodila „na domu“, brinući o djeci i domaćinstvu, kako već nalažu red i običaj u starim, muslimanskim porodicama. U njihovoj kući siromaštvo se mjerilo brojem usta za sinijom: zato nije nevažno spomenuti da je Izo imao sedmero braće i sestara.

Izo je završio osnovnu školu i, poslije, bravarski zanat, ali je od prvoga dana bilo jasno da ga zanima samo muzika. Od majke je naslijedio lijep i melodičan glas, a od oca naviku da pjeva i onda kad bi rađe plakao. Onaj ko to ne razumije, taj ne može razumjeti ni dušu sevdalije, ni sam sevdah. Bog mu je, usto, podario talenat kakav daje samo odabranima, ali i ono važnije: hrabrost da taj talenat slijedi makar ga vodio u propast.

Njegov vokalni potencijal prvi je primijetio Miro Karalija, harmonikaš u KUD-u „Abrašević“, koji ga je odmah počeo podučavati ritmici i harmoniji. Tih ranih pedesetih godina prošloga vijeka, kao tinejdžer, Izo već počinje profesionalno pjevati, što na igrankama u Abraševiću, što u kafanama i baštama mostarskih hotela. A pjevao je sve: od sevdaha, starogradskih šlagera, ruskih i mađarskih romansi, pa do Italie, O Sole Mio, Santa Monice, Malaguene i Granade, za koju kažu da ju je izvodio u istom broju oktava kao i Frankie Lane.

U Beograd je otišao 1956. godine kako bi položio u to vrijeme obavezan ispit za pjevača, što bi se, gledano iz današnje perspektive, najbolje moglo objasniti kao neka vrsta socijalističkog X factora. Nije ni slutio da će se u tom dalekom, neznanom gradu zadržati punih trideset pet godina. Proživio je u njemu sve što se u jednom ljudskom životu može proživjeti, ne sluteći da ga ono najgore, ali i najbolje, ipak, tek očekuju.

Iz tog perioda njegovog života ostalo je zabilježeno da je prvi nastup imao u Stambol kapiji, čuvenom okupljalištu beogradskih boema, te da je s pokojnom Ljiljanom Petrović Buttler nastupao četiri godine u tamošnjem Domu sindikata. Snimio je i jednu ploču, 1975. godine, i to s braćom Dimić, poznatim harmonikašima. Sve pjesme na tom albumu bile su na romskom jeziku, a oni koji se u muziku razumiju bolje od mene, kažu da se radi o pravom malom remek-djelu. Meni je ipak u sjećanju ostao natpis na omotu ploče, koju mi je jedne prilike pokazao i kojim se neobično ponosio: Ilijaz Delić – Mostarac.

Međutim, Izina popularnost nikada nije profitirala na izumu gramofonske igle ili kazetofonske vrpce, već se mukotrpno kalila u sparnim noćima, među zidinama tijesnih i zagušljivih kafana, fiskulturnih sala i domova kulture, sa skromno osvjetljenim binama, slabim ozvučenjem i, često, neuvježbanim orkestrom iza sebe. Upravo tu, u tom, za njega, tako prirodnom ambijentu, svojim toplim, lelujavim glasom zazivao je slomljena srca, koja bi poput strune zadrhtala kad bi se na repertoaru našla sevdalinka.

Za Izu Delića koncertno pjevanje nikada nije predstavljalo tehnički posao, zanatsku rutinu, već prije svega obavezu da publici da ono najbolje što ima u sebi. Valjda mu zato nije bilo važno gdje se nalazi bina na kojoj stoji: da li u Elizabet Queen Hallu ili u požarevačkom Domu kulture. Pjevajući, mogao je da osjeti kako se ne nalazi nigdje, osim u svom glasu. A to je ono što krasi samo najveće iz njegove branše.

U ratno praskozorje, Izo se vratio u Mostar, gdje je, od 1992. do 1995., proveo četiri najteže godine života. Bio je, u to vrijeme, član Ratnog studija Mostar, te Ratnog ansambla „Bulbuli“, pjevao je po bolnicama, na linijama, u kasarnama, pjevao je i plakao, dok se nad njim prolamalo nebo od topovske paljbe, dok su oko njega nicali nišani i gorjele kuće, među kojima i ona u kojoj je rođen – na Donjem Putu, u Carinskoj mahali. Jednom mi je rekao da bi prežalio i tu kuću i četiri godine ratnog života, vrlo lahko, dok pucneš prstima, da nije bilo tragedije koja ga je trajno obilježila: njegov brat, Faruk, brutalno je pogubljen na Uborku, s još 113 civila. Dogodilo se to tačno na Izin 56. rođendan. Otad nije obilježavao rođendane, već godišnjice bratove smrti.

O njegovoj poslijeratnoj karijeri, rečeno je i napisano već toliko toga. U ovom tekstu napomenut ćemo samo ono osnovno, čisto da utvrdimo činjenice: skupa s Dragim Šestićem, Mustafom Šantićem, Farukom Kajtazom i još nekolicinom probranih mostarskih muzičara, Izo je oformio sada već kultni Mostar Sevdah Reunion. Ideja je bila dati sevdalinki novo ruho, obući je u kostim(e) muzičkog prezenta i izvesti je izvan isklišeziranih granica ovdašnje muzičke tradicije. I zaista, ubrzo će se u svakom bjelosvjetskom kutku slušati Lijepi li su Mostarski dućani, Ašik osta ne te oči, Emina, i mnoge, mnoge druge. U kremastom odijelu i crnoj košulji, sjedeći na barskoj stolici, za mikorfonom, Izo je izgledao poput čovjeka koji je umoran od života. Njegovo lice je bilo lice tuge, a iz njeg je pjevala žuč životnih nedaća.

Tokom više od pedeset godina estradnog rada, Ilijaz Izo Delić je sarađivao s nekima od najvećih imena u muzičkoj industriji kao što su Brian Eno ili BB King. Dobio je i niz nagrada, od Davorina, do bh. Oskara, te plakete Grada Mostara, koju ovdašnji gradski oci uručuju zaslužnim građanima. Taj obični komad papira ujedno je sve što mu je ovaj grad ikada dao. Posljednje godine života proveo je kao podstanar, u stanu koji je prokišnjavao, zaboravljen od svih. „Ja sam oduvijek bio čovjek od mikrofona i bine, neko ko muziku osjeća i pjeva iz ljubavi, a ne zbog novca“, tako je govorio, odbijajući priznati da, u svijetu u kojem živimo, novac vrijedi više od isplakanih suza.

U svakoj tuzi ima neke skrivene ljepote, koja se samo pjesmom može dokučiti. Onaj ko nije čuo Ilijaza Izu Delića kako pjeva Okreni se niz đul bašču tu ljepotu nije kako valja doživio. Pjevao je Izo tu pjesmu zatvorenih očiju, kao da je ovaj svijet san, a ne java. Predao bi se njenim tonovima, njenom melanholičnom tekstu, svodeći svoje postojanje samo na glas koji izlazi iz promuklog grla, dok bi mu pod kapcima, kao na kaleidoskopu, treperila sjećanja na majku. I svaki put kad bi otpjevao riječi Zumro moja, od nje bi se rastao. Do neke nove prilike, do nekog novog koncerta.

Prije nekoliko dana, započinjući ovaj tekst, posjetio sam njegov mezar na gradskom groblju Sutina. Nisam tamo bio još od 11. septembra ove godine, kada je sahranjen. Ostavio sam cvijeće i postajao nekoliko minuta, gledajući kako se kroz orošenu travu vuku sunčani prsti miholjeg ljeta. Razmišljao sam o onom o čemu se na takvim mjestim i razmišlja: o životu, o smrti, o onom što dolazi i o onom što ostaje iza. Jedna stvar mi se učinila neobično važnom: ima ljudi po kojima ćemo pamtiti vrijeme u kojem smo živjeli. Takvi se ne rađaju svaki dan i čovjek mora biti sretan ako za života upozna barem jednoga od njih. Ja sam, hvala Bogu, poznavao dvojicu, koji, eto, leže na istom groblju, udaljeni jedan od drugog svega nekoliko stotina metara: o jednom sam pisao prije četrnaest dana; Ilijaz Delić – Mostarac bio je drugi.



Elvedin Nezirović

četvrtak, 12. prosinca 2013.

KO JE BIO ALIJA KEBO?



 R
ahmetli Aliju Kebu upoznao sam krajem 2001. godine, u vrijeme dok je u Mostaru još postojala Podružnica pisaca HNK, koju je Kebo vodio, i koja je u sklopu svoje izdavačke djelatnosti štampala Ediciju rondo – sada već pomalo zaboravljeni knjiški serijal u kojem su izašli poetski prvijenci mnogih, danas afirmisanih mostarskih autora poput Sanele Kuko, Senke Marić Šarić, Edina Huskovića i drugih. Bilo je to u nekoj polumračnoj prostoriji u koju se ulazilo iz knjižare Islamskog centra na Titovoj ulici gdje se devet, deset ili jedanaest puta godišnje, u ovisnosti od prikupljene milostinje, osmišljao, uređivao i prelamao kultni Časopis za obrazovanje, nauku i kulturu „Most“. Došao sam na preporuku Safeta Sarića, mog bivšeg profesora, također pjesnika, da Kebi pokažem svoj prvi poetski rukopis i zamolim ga da ponešto iz njega odabere i objavi u časopisu koji je uređivao.

Sjedeći za stolom, Alija je podigao pogled nišaneći moje lice preko ruba naočara i pažljivo ga stao osmatrati kao da je odgovor na pitanje vrijedi li to što se nalazi u spiralnom uvezu koji sam stiskao u ruci skriven upravo tamo – u crtama moga lica. Sačuvao sam u sjećanju njegov osmijeh: pojavio se niotkuda, najprije kao neka daleka, zaboravljena kretnja koju pokušava prizvati, a potom kao srdačna gesta koja odagnava svaku primjesu ozbiljnosti s njegovog lica. Oduvijek sam držao da se dobre duše, one u koje Bog utka ponešto edensko, mogu prepoznati po osmijehu – po njegovoj boji, po ljepoti, po količini iskrenosti koja se u njega unosi. Ako je suditi po tome, Alija Kebo je spadao među najbolje koje sam ikada sreo.

Pružio mi je ruku i pokazao na ormarić u ćošku. „Sjedi“, rekao je i, vidjevši da oklijevam, ljubazno objasnio: „Nema stolice, pa se snalazimo. Samo ti sjedi.“ I ja sam sjeo, premda bi se položaj koji sam zauzeo teško mogao nazvati sjedenjem. Da ne duljim, već u narednom broju Mosta Alija će štampati dvije pjesme iz moje prve zbirke poezije „Bezdan“, a nekoliko mjeseci poslije, uredit će je i objaviti u Ediciji rondo.


O Kebi se govorilo od njegove prve poetske zbirke „Lopoči“ (1958.) pa sve do rata kao o isključivo hercegovačkom pjesniku, prevashodno zbog toga što su glavne motivske preokupacije u njegovoj poeziji pripadale hercegovačko-mediteranskom podneblju: kamen, sunce, voda, Mostar, most, itd. U tom smislu, Kebina predratna poezija ima obilježja neoromantičarskog književnog kanona: u njoj dominiraju slike zanosa prirodom koja počesto pjesniku biva i vino za dušu i utočište za prijeko potrebnu samoću. Kratkom, versifikacijski postavljenom stihu u kojem dominantnu ulogu igra rima, ostao je Kebo dosljedan i onda kada je poezija sa sebe jednom za svagda strgla plašt krutih, metričkih normi i u potpunosti prihvatila stilsku anarhiju. Međutim, pri procjeni umjetničke vrijednosti pogotovo njegovog postratnog opusa taj stilsko-estetski ključ nije i ne može biti najvažniji mjerni intstrument. Kod pjesnika kao što je bio Kebo, veoma važnu ulogu igra i antiratni karakter njegovih pjesama koje na autentičan način ilustriraju neki događaj („Amrina kletva“), često mnogo pouzdanije od sociološko-historijskih tekstova i studija. Možda Kebo u književnom smislu nije uspio prevladati ni mentalitet vremena u kojem je kao pjesnik i kao čovjek stasao ni pomalo zastarjeli način poetskog izražavanja, ali je on po tematici koju obrađuje u svojim pjesama i tekstovima nastalim u i nakon rata, za proučavanje i shvatanje vjerovatno najtežeg perioda u historiji Mostara – onog s početka devedesetih godina prošloga vijeka – neizmjerno važan. 

Svoju posljednju knjigu koja je metaforički naslovljena s „Knjiga mostopisca“, Kebo je objavio 2004. godine, četiri godine prije smrti: u njoj su sabrani njegovi uvodnici u Mostu, čije je uredništvo potpisao više od 120 puta. Treba također istaći da to Aliji nije bio prvi urednički posao u životu: još je u mladosti uređivao časopis „Mlada Hercegovina“, a u tom periodu je uredio i dva almanaha hercegovačke poezije: „Kamenje“, 1962. i „Od kraja do beskraja“, 1964. godine.

O profilu Mosta, o njegovoj ideološkoj koncepciji, o nastojanjima da časopis uistinu bude neka vrsta duhovne konekcije među ljudima različitih vjerskih, nacionalnih i svih drugih opredjeljenja, što je u kontekstu vremena kada ponovo počinje izlaziti bio pomalo donkihotovski naum, najbolje svjedoči i odlomak iz jednog Kebinog uvodnika u kojem on kaže:

Ali, minuli rat je zagadio jezik mučnim pojavama, strasnim riječima i metaforama mržnje, mraka i terora. Frekvencija nekih rogobatnih riječi je postala ubitačna. U toj sumornoj novinarskoknjiževnoj čitanci su samo dva lica: "mi" i "oni", "naši" i "njihovi". Često i izvan konteksta, jezik vrvi od koljača, ubica, četnika, ustaša, balija ...

Dobrih ljudskih djela i toplih riječi, kao da je nestalo iz našeg jezika.

Po prirodi skroman, nenametljiv, vrijedan, potpuno predan svom poslanju – književnost za njega i jeste bila upravo to: mesijanstvo, poslanje – Alija Kebo je prije nego iko drugi u postratnom Mostaru shvatio da nije samo vanjski, fizički svijet pretrpio ratna razaranja već i onaj unutarnji, duhovni, gdje su ta razaranja bila čak mnogo dublja i temeljitija, te je i sam proces njegove obnove zahtjevao dosta složenije i dugotrajnije napore. Vođen idejom da umjetnost ne odražava samo sliku svijeta u kojem živimo, već prije svega predstavlja snažnu, kreativnu silu unutar istog, Kebo je neimarski strpljivo započeo taj proces još ratne 1995. godine kada je i izašao prvi broj nove serije Mosta, nastojeći, između ostalog, i da kroz njegovo djelovanje otvori mogućnost duhu novih generacija da se otrgne od poslijeratne samozatajnosti i dade sopstveni umjetnički pogled na život, svijet i čovjeka. Radeći u Mostu, u koji je unio sve ono što je kao čovjek, novinar i književnik znao i čemu je težio, ulažući ogromne napore u ponovnom pokretanju Šantićevih večeri poezije, uređujući Ediciju rondo, te organizirajući niz književnih promocija, druženja, izložbi, ali i mnogih drugih događaja, neizbrisivo je utkao sebe u kulturni identitet ovoga grada, koji je bio i ostao njegova vječna inspiracija i frustracija.

Kada čovjek umre, iza njega ostane (duhovna) praznina srazmjerna prostoru kojeg je za života ispunjavao. U slučaju Alije Kebe stvarni gabariti tog prostora ukazali su se pred nama tek nakon njegove smrti. Jer, htio to neko vidjeti ili ne, otkako on nije sa nama ovaj grad više nema ni svoj časopis, nema ni podružnicu pisaca, ni izdavačku kuću, a od ove godine nema više ni svoje Šantićeve večeri poezije. Današnji Mostar je u tom smislu palanačka žabokrečina koja ne počiva na stvarnim nego na izmišljenim vrijednostima, negrad u kojem eskalira patetično sentimentalna, malograđanska i u sebe samu zaljubljena antikultura, što, opet, otkriva i jednu drugu, mnogo porazniju dimenziju naše stvarnosti: onkraj te zatucanosti, u dubokom debalansu, stoji tek zanemarivo mali broj umjetnika i kulturnih radnika koji se toj moriji mogu i žele snažnije suprotstaviti.


Kada danas razmišljam o Aliji Kebi obično se zadržim na tom našem ranije opisanom prvom susretu, djelimično zbog toga što je od svih naših kasnijih susretanja i druženja ostavio najsnažniji utisak na mene, ali ponajviše zato što sam u međuvremenu shvatio da je pristao objaviti moje prve pjesme iz jednog meni dugo vremena nepoznatog razloga: ispod mog lica, koje je cijelo vrijeme pažljivo posmatrao, Alija je vidio mladića kojem je rat opustošio dušu i kojem je nekako trebalo vratiti vjeru u život, u budućnost, u ljude... Danas znam da bolji način od onog na koji je to uradio, nije postojao.

Eto, to je bio Alija Kebo.