četvrtak, 12. prosinca 2013.

KO JE BIO ALIJA KEBO?



 R
ahmetli Aliju Kebu upoznao sam krajem 2001. godine, u vrijeme dok je u Mostaru još postojala Podružnica pisaca HNK, koju je Kebo vodio, i koja je u sklopu svoje izdavačke djelatnosti štampala Ediciju rondo – sada već pomalo zaboravljeni knjiški serijal u kojem su izašli poetski prvijenci mnogih, danas afirmisanih mostarskih autora poput Sanele Kuko, Senke Marić Šarić, Edina Huskovića i drugih. Bilo je to u nekoj polumračnoj prostoriji u koju se ulazilo iz knjižare Islamskog centra na Titovoj ulici gdje se devet, deset ili jedanaest puta godišnje, u ovisnosti od prikupljene milostinje, osmišljao, uređivao i prelamao kultni Časopis za obrazovanje, nauku i kulturu „Most“. Došao sam na preporuku Safeta Sarića, mog bivšeg profesora, također pjesnika, da Kebi pokažem svoj prvi poetski rukopis i zamolim ga da ponešto iz njega odabere i objavi u časopisu koji je uređivao.

Sjedeći za stolom, Alija je podigao pogled nišaneći moje lice preko ruba naočara i pažljivo ga stao osmatrati kao da je odgovor na pitanje vrijedi li to što se nalazi u spiralnom uvezu koji sam stiskao u ruci skriven upravo tamo – u crtama moga lica. Sačuvao sam u sjećanju njegov osmijeh: pojavio se niotkuda, najprije kao neka daleka, zaboravljena kretnja koju pokušava prizvati, a potom kao srdačna gesta koja odagnava svaku primjesu ozbiljnosti s njegovog lica. Oduvijek sam držao da se dobre duše, one u koje Bog utka ponešto edensko, mogu prepoznati po osmijehu – po njegovoj boji, po ljepoti, po količini iskrenosti koja se u njega unosi. Ako je suditi po tome, Alija Kebo je spadao među najbolje koje sam ikada sreo.

Pružio mi je ruku i pokazao na ormarić u ćošku. „Sjedi“, rekao je i, vidjevši da oklijevam, ljubazno objasnio: „Nema stolice, pa se snalazimo. Samo ti sjedi.“ I ja sam sjeo, premda bi se položaj koji sam zauzeo teško mogao nazvati sjedenjem. Da ne duljim, već u narednom broju Mosta Alija će štampati dvije pjesme iz moje prve zbirke poezije „Bezdan“, a nekoliko mjeseci poslije, uredit će je i objaviti u Ediciji rondo.


O Kebi se govorilo od njegove prve poetske zbirke „Lopoči“ (1958.) pa sve do rata kao o isključivo hercegovačkom pjesniku, prevashodno zbog toga što su glavne motivske preokupacije u njegovoj poeziji pripadale hercegovačko-mediteranskom podneblju: kamen, sunce, voda, Mostar, most, itd. U tom smislu, Kebina predratna poezija ima obilježja neoromantičarskog književnog kanona: u njoj dominiraju slike zanosa prirodom koja počesto pjesniku biva i vino za dušu i utočište za prijeko potrebnu samoću. Kratkom, versifikacijski postavljenom stihu u kojem dominantnu ulogu igra rima, ostao je Kebo dosljedan i onda kada je poezija sa sebe jednom za svagda strgla plašt krutih, metričkih normi i u potpunosti prihvatila stilsku anarhiju. Međutim, pri procjeni umjetničke vrijednosti pogotovo njegovog postratnog opusa taj stilsko-estetski ključ nije i ne može biti najvažniji mjerni intstrument. Kod pjesnika kao što je bio Kebo, veoma važnu ulogu igra i antiratni karakter njegovih pjesama koje na autentičan način ilustriraju neki događaj („Amrina kletva“), često mnogo pouzdanije od sociološko-historijskih tekstova i studija. Možda Kebo u književnom smislu nije uspio prevladati ni mentalitet vremena u kojem je kao pjesnik i kao čovjek stasao ni pomalo zastarjeli način poetskog izražavanja, ali je on po tematici koju obrađuje u svojim pjesama i tekstovima nastalim u i nakon rata, za proučavanje i shvatanje vjerovatno najtežeg perioda u historiji Mostara – onog s početka devedesetih godina prošloga vijeka – neizmjerno važan. 

Svoju posljednju knjigu koja je metaforički naslovljena s „Knjiga mostopisca“, Kebo je objavio 2004. godine, četiri godine prije smrti: u njoj su sabrani njegovi uvodnici u Mostu, čije je uredništvo potpisao više od 120 puta. Treba također istaći da to Aliji nije bio prvi urednički posao u životu: još je u mladosti uređivao časopis „Mlada Hercegovina“, a u tom periodu je uredio i dva almanaha hercegovačke poezije: „Kamenje“, 1962. i „Od kraja do beskraja“, 1964. godine.

O profilu Mosta, o njegovoj ideološkoj koncepciji, o nastojanjima da časopis uistinu bude neka vrsta duhovne konekcije među ljudima različitih vjerskih, nacionalnih i svih drugih opredjeljenja, što je u kontekstu vremena kada ponovo počinje izlaziti bio pomalo donkihotovski naum, najbolje svjedoči i odlomak iz jednog Kebinog uvodnika u kojem on kaže:

Ali, minuli rat je zagadio jezik mučnim pojavama, strasnim riječima i metaforama mržnje, mraka i terora. Frekvencija nekih rogobatnih riječi je postala ubitačna. U toj sumornoj novinarskoknjiževnoj čitanci su samo dva lica: "mi" i "oni", "naši" i "njihovi". Često i izvan konteksta, jezik vrvi od koljača, ubica, četnika, ustaša, balija ...

Dobrih ljudskih djela i toplih riječi, kao da je nestalo iz našeg jezika.

Po prirodi skroman, nenametljiv, vrijedan, potpuno predan svom poslanju – književnost za njega i jeste bila upravo to: mesijanstvo, poslanje – Alija Kebo je prije nego iko drugi u postratnom Mostaru shvatio da nije samo vanjski, fizički svijet pretrpio ratna razaranja već i onaj unutarnji, duhovni, gdje su ta razaranja bila čak mnogo dublja i temeljitija, te je i sam proces njegove obnove zahtjevao dosta složenije i dugotrajnije napore. Vođen idejom da umjetnost ne odražava samo sliku svijeta u kojem živimo, već prije svega predstavlja snažnu, kreativnu silu unutar istog, Kebo je neimarski strpljivo započeo taj proces još ratne 1995. godine kada je i izašao prvi broj nove serije Mosta, nastojeći, između ostalog, i da kroz njegovo djelovanje otvori mogućnost duhu novih generacija da se otrgne od poslijeratne samozatajnosti i dade sopstveni umjetnički pogled na život, svijet i čovjeka. Radeći u Mostu, u koji je unio sve ono što je kao čovjek, novinar i književnik znao i čemu je težio, ulažući ogromne napore u ponovnom pokretanju Šantićevih večeri poezije, uređujući Ediciju rondo, te organizirajući niz književnih promocija, druženja, izložbi, ali i mnogih drugih događaja, neizbrisivo je utkao sebe u kulturni identitet ovoga grada, koji je bio i ostao njegova vječna inspiracija i frustracija.

Kada čovjek umre, iza njega ostane (duhovna) praznina srazmjerna prostoru kojeg je za života ispunjavao. U slučaju Alije Kebe stvarni gabariti tog prostora ukazali su se pred nama tek nakon njegove smrti. Jer, htio to neko vidjeti ili ne, otkako on nije sa nama ovaj grad više nema ni svoj časopis, nema ni podružnicu pisaca, ni izdavačku kuću, a od ove godine nema više ni svoje Šantićeve večeri poezije. Današnji Mostar je u tom smislu palanačka žabokrečina koja ne počiva na stvarnim nego na izmišljenim vrijednostima, negrad u kojem eskalira patetično sentimentalna, malograđanska i u sebe samu zaljubljena antikultura, što, opet, otkriva i jednu drugu, mnogo porazniju dimenziju naše stvarnosti: onkraj te zatucanosti, u dubokom debalansu, stoji tek zanemarivo mali broj umjetnika i kulturnih radnika koji se toj moriji mogu i žele snažnije suprotstaviti.


Kada danas razmišljam o Aliji Kebi obično se zadržim na tom našem ranije opisanom prvom susretu, djelimično zbog toga što je od svih naših kasnijih susretanja i druženja ostavio najsnažniji utisak na mene, ali ponajviše zato što sam u međuvremenu shvatio da je pristao objaviti moje prve pjesme iz jednog meni dugo vremena nepoznatog razloga: ispod mog lica, koje je cijelo vrijeme pažljivo posmatrao, Alija je vidio mladića kojem je rat opustošio dušu i kojem je nekako trebalo vratiti vjeru u život, u budućnost, u ljude... Danas znam da bolji način od onog na koji je to uradio, nije postojao.

Eto, to je bio Alija Kebo.




Nema komentara:

Objavi komentar