nedjelja, 21. rujna 2014.

TIKA-TAKA IZ NAŠEG SOKAKA



O Veležu bi se moglo pisati danima, a da se opet ponešto važno zaboravi i ne napiše. Možda zato što sve nikada i ne može biti rečeno, govorili mi o Veležu ili o običnoj staklenoj čaši iz koje, evo, pijuckam vodu dok u dvorištu svoje kuće u predgrađu ispisujem ove redove, a možda i zbog toga što i sama priča o Veležu tako želi. Ona ne samo da nema logičan slijed događaja, kakav bi recimo imala priča o bilo kojem drugom sportskom kolektivu na svijetu, već u jednom trenutku izlazi izvan okvira sporta i postaje priča o jednom vremenu koje se dogodilo i prošlo, i u kojem je fudbal bio više od uobičajenog društvenog folklora.

Moglo bi se, dakle, o Veležu pisati iz više različitih perspektiva i obilja narativnih pravaca. Mene lično dugo zaokuplja misao da napišem priču, esej, ili možda čak i knjigu dosta labave strukture, recimo knjigu-kolaž, ako takvo što uopće postoji, u kojoj bih govorio o svom ličnom navijačkom iskustvu i uticaju koje je to iskustvo imalo na moje odrastanje. Napisao bih je samo za navijače Veleža i to one koji su odrastali u osamdesetima, jer bi je samo oni i mogli razumjeti. Bila bi to priča o jednoj sentimentalnoj povijesti, o onom što više ne postoji ili postoji još samo u mojim sjećanjima. Stoga ju je teško, možda čak i nemoguće ispričati, a meni se čini da je baš zbog toga i vrijedna pokušaja.

Prva fudbalska utakmica koju sam gledao uživo, Pod Bijelim Brijegom, naravno, bila je Velež – Priština. Imao sam šest godina i na stadion sam došao u pratnji jednog rođaka. Bio je to veliki doživljaj, jedan od onih koji se pamte čitav život. Prije svega, nikada ranije nisam vidio toliko ljudi na jednom mjestu, a na tribinama sam otkrio i posve novu funkciju sarajevskog Oslobođenja: rođak je razlistio novine i rekao mi da sjednem. Listovi su bili dovoljno veliki da nas obojicu zaštite od vlažnog betona. Ne sjećam se krajnjeg rezultata, niti je on više uopće važan, ali ako bi ova priča slijedila neku povijesnu logiku, onda bi moglo biti, recimo, 1-0 ili 2-1 za Velež.   

Tokom osamdesetih godina, Velež je odigrao sijaset velikih utakmica. Pod Bijeli Brijeg dolazili su Sion, Vašaš, Vitoša, Borusija Dortmund, Hearts i mnogi drugi, a ja pamtim, bolje od tih, baš one male i dosadne utakmice kakva je bila utakmica s Prištinom, te oblačne nedjelje, u proljeće 1983. Na takve su odlazili samo najvjerniji navijači, ponekad samo zbog toga da na tribinama istresu redovnu dozu frustracije zbog poskupljenja goriva, problema u braku ili gubitka na tomboli. Mi, tinjedžeri, obično bismo na tribine ulazili preskačući okolne zidove i krijući se od redara, iako bismo imali novca da platimo kartu. I ne, nikada nismo koristili Oslobođenje: uvijek smo sjedili na betonu, ako već nismo išli na stajanje. 

Crvenom bojom, podebljano, u navijačku povijest moje generacije uneseni su datumi poput 14. maja 1986. godine, kada smo u Beogradu pobijedili Dinamo u finalu Kupa Maršala Tita. Svako od nas imao je priču o tome gdje je bio tog dana, baš kao i onda kad je umro Tito, samo što ovaj put nismo plakali od tuge već od radosti. Tih 3 – 1, kako je glasio rezultat na kraju, zauvijek je podijelilo naše vrijeme na ono što je bilo prije i na ono što je bilo poslije, a golovi Ćeće Bijedića poprimili su u našoj kolektivnoj memoriji mitski karakter. 

Ili, pak, 18. oktobar 1987., kada smo jednoj Zvezdi Pod Bijelim Brijegom utrpali pet komada. Zvezdi, koja je te godine bila šampion Jugoslavije i koja će nepune tri godine poslije postati evropski, a onda i svjetski klupski prvak.

Da je Velež bio Barcelona bivše države, saznali smo prilično kasno, tačnije, onoga momenta kada je Johan Cruyff došao na ideju da se fudbal može igrati u ritmu satnog mehanizma – tika-taka. Ako je to istina, a jeste, logika kaže da idejni tvorac tika-take i nije Cruyff, nego Sula Rebac. Tako ispada da tika-taka zapravo i nije onomatopeja zidnog sata već zvuk koji pravi fudbal u dodiru s kopačkama Veležovih veznih igrača: Skočajića, Karabega, Tuce, Kajtaza, Kalajdžića i Matijevića. Svi oni koji su barem jednom gledali Velež tih godina, morali su čuti taj zvuk. 

I Zvezda i Partizan i Dinamo i Hajduk igrali su drukčije, na silu i snagu, pokadšto i van terena, onako kako već svugdje u svijetu igraju veliki i moćni. Velež je, s druge strane, igrao onako kako je jedino i mogao: između dva gola, jednaest protiv jedanaest, i uvijek isto, od noge do noge, tika-taka, bez obzira stoji li s druge strane Borusija Dortmund ili Radnički iz Niša. Zbog toga mu se jednako pljeskalo i na Maksimiru i na Markani, i na Poljudu i na stadionu JNA, i za Bežigradom i na Ljudskom vrtu, i na Kantridi i na Čairu. Zbog toga je, uz pomenutu četvorku, vjerovatno bio jedini klub koji je imao navijače u svakoj čaršiji od Triglava do Gevgelije, od Đerdapa do Jadrana. 

Malo je toga danas ostalo od onog Mostara i od onog Veleža. Ta imena danas nose neki drugi grad i neki drugi klub. Ali, to je već neka druga priča, koja počinje baš ovdje, gdje ova završava.

A završava u rano jutro, 9. maja, 1993. godine, na stadionu Pod Bijelim Brijegom, jednim gotovo filmskim kadrom u kojem vidim Avdu Kalajdžića, Veležovu legendu, kako sjedi naslonjen na stativu gola i dlanom pokušava zaustaviti krv koja mu curi niz lice, dok semafor iza njegovih leđa pokazuje: Domaći – Gosti 0 – 0.

Nema komentara:

Objavi komentar