četvrtak, 27. kolovoza 2015.

Nekrolog Bokiju A.



Boris Boki Aranđelović


Bilo bi možda dovoljno napisati samo te tri riječi - Umro je Boki - i pustiti da njihova razorna moć protutnji virtualnim bespućem. Ali, od onih koje ste voljeli ne oprašta se tek tako – s tri riječi. O njima imate potrebu govoriti, objasniti svima zašto vam je njihova smrt toliko važna. I evo me, ovdje, u ovoj rečenici: slušam Daire i odbijam da Bokijevu smrt olako prepustim bezosjećajnim ispisivačima facebook nekrologa.
Kako je sve počelo?
Boki se Smaku priključio u oktobru 1973. godine. Nekoliko mjeseci ranije Smakovci su pobijedili na požarevačkoj Gitarijadi. U to vrijeme iza sebe su već imali dva snimljena albuma, ali, usprkos moćnoj rock-blues osnovi, njhovom zvuku nedostajalo je ono suštinsko – glas koji bi bio visok, rockerski i prepoznatljiv. Zbog toga su često organizirali audicije za vokalnog solistu. Na jednoj od njih pobijedio je Boki, prije svega zahvaljujući tome što je uspješno i bez greške otpjevao veliki Purpleov hit Child In Time. Navodno je tu pjesmu pjevao bolje od Gillana. Sve što se dogodilo poslije, postalo je legenda.

Smak sam prvi puta čuo u osnovnoj školi. Ne sjećam se više ni kako ni gdje, ako je to uopće i važno. Ono što je bitno, jeste da sam uz njihove pjesme odrastao i stario. Zbog Borisa sam, recimo, oduvijek htio da budem rock zvijezda. Njegov glas i duga kosa, način na koji je držao mikrofon – sve je to meni, klincu, bilo toliko veličanstveno da sam u jednom periodu svoga života puštao kosu i, buljeći u ogledalo, svakoga dana vrištao do promuklosti:
Kao pre sada voli me
Kao što boli duše greh
Zato jer nikad ne znam
Kome pripadam, koga volim?
Nije mi manje važno ni to što sam jedne prilike posljednji put ljubio djevojku, dok je čarobni dodir igle i vinila ispuštao tonove od kojih su nam, na rastanku, tekle suze. Boris je pjevao, lomeći nam srca: 
Plačem sam, ne skrivam bol
oči su mi krv
zbog tebe jer te nema, znaj
zbog pege tvoje režim ja
a kazeš mi ti
 
Ti čekaj, sad ću odmah
ti čekaj, sad ću odmah ja
pa gde si bila ti...

Bilo je to u praskozorje rata, u stanu nekog njenog rođaka. Rastajali smo se, omamljeni onim finim osjećanjem da smo stvoreni jedno za drugo. Imali smo, jebiga, šesnaest godina. Nikada se poslije te noći nismo ponovo vidjeli, ali bih ovoga časa dao deset godina života samo da znam sjeća li se možda te stare Smakove pjesme i da li ju je, kao mene, danas pogodila Bokijeva smrt.
Boki i Arsen
Bokijeva smrt dolazi nam u vrijeme kada se još nismo kako valja oprostili od Arsena. Nemoguće bi, osim u činjenici da su umrli skoro u isto vrijeme, bilo povući neku paralelu između njih. O Bokiju se, siguran sam, neće pisati onoliko koliko se pisalo o Arsenu. Jer tuga zbog Arsenovog odlaska je bila opća i na neki način ticala se svakog čovjeka od Triglava do Gevgelije - i rudara, i doktora, i sportiste, i glumca, i pjevača, i prodavca u nekoj negotinskoj piljari. Smrt Borisa Aranđelovića je nekako više lična i tiče se samo nas koji smo voljeli Smak. Utoliko mi je strašnija i bolnija.
Počivaj u miru Borise.



Nema komentara:

Objavi komentar