srijeda, 25. listopada 2017.

Veležove devedesete

U djetinjstvima svih nas koji smo odrastali tokom osamdesetih godina prošloga vijeka, najgora i nezamisliva stvar bila je – ne navijati za Velež. Zapravo, vjerovalo se da za Rođene ne navijaju samo oni kojima je dato da žive u tom dalekom, nevažnom svijetu što se prostirao izvan nekoliko glavnih gradskih ulica. Čime nas je to Velež toliko zadužio pa da ljubav prema njemu bude skoro neizostavan dio porodičnog naslijeđa, niko od nas nije razbijao glavu, niti smo ikada do rata posumnjali da ta ljubav može biti lažna kao što je, brzo će se ispostaviti, lažno bilo cijelo naše djetinjstvo zasnovano na utopijskoj ideji bratstva i jedinstva. Pojavila se, istina, tamo negdje početkom Mundijala u Italiji i maglovita ideja o tome da će se Jugoslavija jednoga dana možda raspasti, ali da će se u Mostaru uskoro početi navijati za neki drugi fudbalski klub osim Veleža – to niko od nas ni u snu nije mogao naslutiti.

Ali, čudne su životne amplitude. U jednom epohalnom trenutku igraš najljepši fudbal u zemlji od dvadeset dva miliona stanovnika, dva puta osvojiš kup i tri puta budeš drugi, a već u narednom politika ti otme svu klupsku imovinu, protjera te sa Gradskog stadiona i ispadneš iz lige u državi koja broji, brat bratu, tri i pol miliona ljudi. I zaista, ono što je Velež preživio od početka devedesetih na ovamo bilo bi kobno za većinu sportskih kolektiva na svijetu, ali Velež je, sada je barem svakom jasno, mnogo više od toga – to nije samo klub jakog identiteta, klub ulice, raje, običnih ljudi, radničke klase, nego je to, prije svega, klub koji je proizašao iz stvarnog duha ovoga grada i nestat će ga onda kad nestane negdšanjeg Mostara, a s njim i nas koji ga se sjećamo.

Ispričati priču o Veležovim devedesetim nije nimalo lako, jer je to, na mnogo načina, i priča o svima nama. U vrijeme kada se na grad spuštao mrak, a naše oči s mukom se na njega privikavale, fudbal je postao posljednja stvar na koju se moglo misliti. Svijet u kojem smo odrastali raspadao se poput životinjske lešine na cesti za Jadran, a iza njega su ostajali gradski parkovi pretvoreni u hareme i groblja kao zalog nekim našim novim historijama. Rat će potrajati toliko dugo da će nam u jednom trenutku postati udobno u vlastitoj nesreći, jer ćemo biti umorni od stalnog preživljavanja i od potrebe da o svakom nadolazećem času mislimo kao o dalekoj, neizvjesnoj budućnosti. U toj općoj pogibelji bilo je i onih koji su do posljednjeg časa najiskrenije vjerovali da ih od smrti može sačuvati samo njihova zvijezda zaštitnica – ona koja ponosito sija na Veležovom grbu, s fudbalskom loptom u sredini i godinom njegovog osnivanja ispod nje.

Uskoro će nam svima postati jasno da se više nikada neće ponoviti Marakana 1981. i Stadion JNA 1986., kada je – barem tako kaže jedna urbana legenda – broj stanovnika Mostara na tribinama ova dva beogradska stadiona bio veći od broja onih koji su ostali kod kuće ili pak ono vrijeme u kojem su samo Velež i Bijelo dugme imali fanove u svakoj jugoslavenskoj mahali. U međuvremenu, shvatit ćemo i to da je fudbal jedan od načina da se sačuvaju navike i osvježe vlastita sjećanja, pa ćemo na Veležove poslijeratne utakmice odlaziti u nadi da ćemo time i nas i našu prošlost spasiti od zaborava. Eto, baš iz tog vremena datira i onaj tupi, neugodni osjećaj otuđenosti koji se u ovoj priči prvi puta pojavio odlaskom na stadion u Vrapčiće, a dodatno se produbio spoznajom da Pod Bijelim Brijegom nastupa neki drugi tim, koji s Veležom nema nikakvih dodirnih tačaka – kao da se radi o nekom drugom gradu, o nekoj drugoj zemlji, o nekom drugom, paralelnom svemiru.

No, usprkos svemu, oni pravi, istinski navijači nikada nisu prestali čekati da se uz lijevu aut-liniju stadiona u Vrapčićima pojavi neki novi Semir Tuce ili da na suprotnoj strani terena neki golobradi klinac počne driblati kao Sejo Kajtaz, iako su i sami znali da je šansa za takvo nešto manja od šanse da dobiju na lutriji. Već dvadedset i kusur godina, i po kiši, i po vjetru, oni sjede na tribinama i snajperski precizno nišane svaki dribling, svaki dodir s loptom, svaku kretnju, ne želeći ni po koju cijenu propustiti taj mitski trenutak kojim će započeti neka nova fudbalska historija u ovom dijelu svijeta. Njihova nada je nada generacije koja će se jednoga dana sjećati utakmica sa Slogom iz Siminog Hana i Orašjem kao što se ova priča sjeća utkamica s Vitošom, Heartsom ili Borusijom Dortmund. Negdje između te dvije krajnosti zaglavili su se svi nedočekani fudbalski heroji današnjih djetinjstava, ali i sudbina ovoga grada, svi naši rođeni i nerođeni životi, sve naše odživljene i neodživljene sudbine.

Zbog devedesetih, naše sjećanje na osamdesete tužnije je nego što bi trebalo biti. Mostar je tada imao budućnost, imao je snove koje je trebalo odživjeti, a da nije bilo kako je bilo, Velež bi do danas barem još jednom uzeo Kup maršala, a možda i toliko željenu titulu prvaka. U zemlji gdje je sve, pa i fudbal, u funkciji suicidalnih političkih projekata, Mostar je danas grad bez sadašnjosti, grad permanentne prošlosti, koja ima dva lica, dvije historije, dva fudbalska kluba. Za sve nas, koji smo odrastali u osamdesetima i koji smo preživjeli sve mostarske ratove, bez obzira da li smo u međuvremenu transformisali svoj navijački identitet ili ne, prvi mart 2000. godine ostat će upisan kao najvažniji datum u poslijeratnoj fudbalskoj historiji. Tog dana na Koševu ispratili smo devedesete i uz stisak ruke jedni drugima poželjeli ono što je svojevremeno nekoj svojoj nesretnoj ljubavi poželio Miladin Šobić: sunce tebi, sunce meni / tebi jedan, meni drugi put.

Izvor: tačno.net

Šantićeve večeri poezije

Kada je prije četiri godine, na otvaranju 94. Šantićevih večeri poezije, tadašnji Ministar prosvjete i kulture Republike Srpske, Goran Mutabdžija, izjavio, između ostalog, da se „Šantić vratio u svoj grad, kojemu i pripada“ [1], bio sam šokiran i, u najmanju ruku, izrevoltiran tom drskom, besmislenom konstatacijom. Ne znam šta mi je teže palo: to što je njegova izjava, koju su prenijele sve važne novinske agencije u zemlji, notorna glupost – Šantić niti je gdje išao, niti se imao otkuda vratiti, nego se dogodilo upravo suprotno: ministar je, uz svesrdnu pomoć Svetozara Pudarića, tadašnjeg potpredsjednika Federacije BiH, došao u Mostar kako bi stavio pečat na, da se poslužim njegovim smislom za metaforu, Šantićevo preseljenje u Banja Luku – ili pak to što su ove njegove riječi u javnosti prošle potpuno nezapaženo.

Kao nekom ko je dvije godine bio uključen u organizaciju festivala koji je nosio isti naziv, ali je imao sasvim drukčiju kulturološku orijentaciju i programski koncept, a koji je te godine  doživio svoje pretposljednje, 39. izdanje, bilo mi je jasno da se Mutabdžija prevashodno obraća tom festivalu i ljudima koji su iza njega stajali – oni su po njemu, eto, protjerali Šantića iz njegovog zavičaja, pa ga je on došao vratiti tamo gdje mu je i mjesto. Međutim, u njegovoj izjavi bilo je nečega još žalosnijeg i još pogubnijeg ne samo po Šantića već i po sve nas kojima je ovaj pjesnik simbol jednog boljeg i drugačijeg Mostara: njome je, kako će se kasnije pokazati, ozvaničena politička privatizacija Šantićevog lika i djela od strane zvanične Banja Luke, s kojom su, by the way, u Mostaru svi bili, a i danas su, manje-više saglasni. Rijetki su se, poput Salke Šarića, u to vrijeme javno smjeli upitati – je li zaista u redu to što se događa i Šantiću, a i nama s njim.

Gornja dva pasusa, kao i dobar dio teksta koji slijedi, posudio sam iz svog eseja „Šantićeve večeri poezije: između kulture i politike“[2] i ovdje ih prenosim iz prostog razloga što o Šantićevim večerima poezije nemam ništa novo dodati, a nekako mi se čini važnim otvoriti tu temu na ovom mjestu, ponajviše zbog onog što se u posljednje vrijeme često prešućuje: ovaj renomirani književni festival prvi puta je održan 1969. godine, na inicijativu Ravijojle Rave Kolak, kustosice u Muzeju Hercegovina, a revitaliziran je, nakon šestogodišnje pauze, 1997. godine, zahvaljujući Opštini Stari grad i redakciji časopisa „Most“ čiji je glavni i odgovrni urednik bio rahmetli Alija Kebo. O tome postoje pisani tragovi, a historijat čitave manifestacije sažeo je u knjigu „Šantićeve večeri poezije“, mostarski hroničar Salko Šarić[3].

U samom središtu priče o Šantićevim večerima poezije, nalazi se, zapravo, književno-historijska percepcija Šantićevog lika i djela. U južnoslavesnkom književnom kanonu, Šantić se i danas, manje-više, smatra mostarskim, odnosno hercegovačkim pjesnikom. Ova se odrednica, naravno, ne odnosi na Šantićevu geografsku pripadnost, niti na umjetnički domet njegove literature, nego na njegovo književno opredjeljenje: on je mostarski pjesnik na isti način na koji bi se, recimo, za Patricka Modiana moglo reći da je pariški pisac ili za Darija Džamonju da je pisac sarajevske čaršije. Njegove pjesme „Ostajte ovdje“, „Emina“, „Što te nema“, „Pretprazničko veče“ kao i još mnoge druge, dio su kolektivnog identiteta ovoga grada, s kojima se svaki istinski Mostarac može identifikovati. Upravo takva percepcija Šantića po kojoj njegovo djelo podjednako pripada svim građanima Mostara bez obzira na njihov religijski ili etno-nacionalni predznak, utkana je u temelje Šantićevih večeri poezije – onih, da ne bude zabune, koje su 1969. godine, prvi put zajednički organizirali „Muzej Hercegovina“, list „Sloboda“ i Klub pisaca „Abrašević“, a koje su do 2014. godine, kada su posljednji put održane, doživjele ukupno 40 izdanja.

Šantić, naravno, jeste bio Srbin po svom nacionalnom opredjeljenju, pisao je o tom svom srpstvu u duhu romantičarskog vremena u kojem je živio i u kojem je njegova književnost nastajala, i ono je, bez obzira kako neko danas gledao na to, nedovojivo od tog vremena. Šantićev doživljaj srpstva nemoguće je dekodirati uz pomoć onoga što se danas podrazumijeva pod tim terminom – i sa jedne, i sa druge, i sa treće strane, a to je upravo ono što se događa kada ovdašnji politički i akademski apartčici u službi nacionalnih idelogija, pjesnikov etno-nacionalni identitet stavljaju u fokus književne i historijske percepcije. Učitavati sadašnji trenutak i našu modernu historiju ili ako više volite – historije, u Šantićevu poeziju, pa i u njegovu biografiju, samo je po sebi nakaradno i da takav postupak nije postao jedna vrsta regionalnog književnog pomodarstva, ne bi uopće bio vrijedan opservacije. Upravo ovakav pristup Šantiću, uz, u takvim slučajevima, nezaobilaznu strast za fabrikovanjem mržnje prema drugom i drugačijem, doveli su, također, i do njegove velikosrpske percepcije u bošnjačkom javnom diskursu.

Naime, jedan dio javnosti u zemlji uspostavio je prema ovom pjesniku isti odnos kao i prema nekim drugim bh. piscima (Andrić, Selimović, Ćopić), pri čemu se njihovi lik i djelo, svako na svoj način, isključivo percipiraju kroz imaginarnu etiketu mrzitelja muslimana, Bošnjaka, koji su na ovaj ili onaj način, doprinijeli tragediji koja je taj narod zadesila u posljednjem ili, u slučaju Branka Ćopića, u Drugom svjetskom ratu. Pri tome se Aleksi Šantiću spočitava da je, tobože, bio „psihički bolestan i nesretan čovjek“, katastrofalan pjesnik, čije su djelo glorificirali njegovi biografi, u želji da ga iskoriste za „ostvarenje svojih velikosrpskih ciljeva“[4], kao što u jednom svom tekstu napominje izvjesni Sead Zubanović, inače autor u najmanju ruku kontroverzne knjige „Ko je bio Meša Selimović“.

Iako se ovakva percepcija Šantića u bošnjačkom javnom prostoru ipak može smatrati izolovanim slučajem, neosporno je da su rigidna ideološka čitanja i izopačena tumačenja književnosti u mnogome doprinijela rezigniranom odnosu lokalne bošnjačke akademske zajednice kao i bošnjačkog političkog faktora prema ovom pjesniku. Ni jedni ni drugi nisu učinili ništa ili su pak učinili vrlo malo, kako bi zaštitili njegovo djelo, ali i sam festival od politizacije, koja je u našoj savremenoj društvenoj praksi uvijek i bez izuzetka zlonamjerna. Naprotiv, utisak je da su bošnjački intelektualci, ako takvih u Mostaru uopće ima, jedva dočekali da dignu ruke i od Šantića i od festivala koji nosi njegovo ime baš onako kako su digli ruke od naziva „Aleksa Šantić“ koji je nekada nosila „Gimnazija Mostar“. S druge pak strane, današnja hrvatska akademska zajednica u Mostaru nikada, čini mi se, nije ozbiljno shvatila stajalište da je Šantić dio i njihovog kulturno-historijskog naslijeđa, pa u ovim krugovima otpora prema njegovoj politizaciji, u to vrijeme skoro da i nije bilo, a nema ga, koliko mogu vidjeti, ni danas.

Nacionalističke političke elite koje vladaju gradom od 1992. godine do danas, hrvatske i bošnjačke, Mostaru uporno nameću novu vrstu identiteta, pri čemu se pokušava potisnuti sve ono što u njegovoj historiji upućuje na isprepletenost, suživot i uzajamno uvažavanje. Kulturni identiteti naroda i etnija koji ovdje vjekovima žive – Srba, Bošnjaka, Hrvata, Jevreja i svih ostalih – razumijevaju se pojedinačno, bez njihovog uzajamnog djelovanja i historijske prožetosti. Pripadnost drugom i drugačijem ovdje se danas ne prašta nikome, pa ni Aleksi Šantiću. To je, upravo, Mostar po mjeri Ministarstva kulture i prosvjete Republike Srpske, ali i lokalnih nacionalnih dušebrižnika iz sve tri etnije, s kojima ni Šantić ni njegovo djelo, siguran sam, nemaju ništa zajedničko.
_____
[3] Salko Šarić „Šantićeve večeri poezije“, Mostar, 2010.

Izvor: Tačno.net

četvrtak, 12. listopada 2017.

Uz oproštaj Vedada Ibiševića od reprezentacije BiH

Ako je vjerovati internetskoj memoriji, bilo je to prije nešto više od trinaest godina, kada je na poluvremenu prijateljske utakmice između mladih reprezentacija Bosne i Hercegovine i Slovenije, na otvaranju stadiona "Goal" u Orašju, u igru ušao fudbaler američkog tima St. Louis Strikers, Vedad Ibišević. Nije to bila prva Ibiševićeva utakmica u dresu mlade reprezentacije – debitirao je tri mjeseca ranije, protiv Norveške – ali je bila prva koju je gledao ovaj skromni poznavalac fudbalske igre i vatreni navijač fudbalskog kluba Velež i reprezentacije Bosne i Hercegovine. Tog toplog junskog dana u svečanoj loži oraškog stadiona sjedio je i tadašnji predsjednik UEFA-e, Michel Platini, a nama, navijačima smorenim ljetnom omarom, nerashlađenim pivom i loše odigranim tiketima, koji su utakmicu gledali u jednoj mostarskoj kafani, činilo se da tog pospanog Francuza do kraja meča budnim mogu odražti samo maestralni Ibiševićevi driblinzi.

Trinaest godina je prošlo od otvaranja stadiona u Orašju do sinoćnje utakmice između Estonije i Bosne i Hercegovine u Talinu, a meni je, eto, u sjećanju još uvijek onaj drčni, golobradi klinac koji lomi kičme vršnjacima iz Slovenije i ta će mi Vedina slika stalno istrčavati pred oči tokom čitave njegove karijere. Vidio sam je svaki put kada bi proslavljao pogodak tokom one nevjerovatne polusezone u njemačkoj Bundesligi, u kojoj je u 17 utakmica 18 puta tresao mrežu protivnika, kao i u onom sada već mitskom trenutku bh. sporta kada je u 68. minuti Litvancima srušio sve nade da će u jednoj za njih potpuno beznačajnoj utakmici ipak ostati neporaženi, a nama omogućio odlazak na prvo i jedino svjetsko prventstvo. Vedad Ibišević je za mene uvijek ostao dječak s oraškog stadiona, koji je iz svog novog, američkog života doputovao u onaj koji je napustio samo nekoliko godina ranije – njegova porodica je, potkraj devedesetih, napustila zemlju u potrazi za boljom budućnošću – kako bi odigrao tek jednu običnu prijateljsku utakmicu.

Statistika govori da je Ibišević jedan od najboljih fudbalera koje smo ikada imali, ali statistikom neka se bave oni koji u nju vjeruju i kojima je to posao. Nama, navijačima, brojevi nikada nisu bili važni, već upravo ono što oni ne mogu da iskažu: ljubav prema nacionalnom dresu i golovi koji ostaju u pamćenju čak i onda kada neke druge, važnije životne stvari – premda u navijačkom životu takvih nema mnogo – minu u zaborav. Ničiji golovi nas nisu činili tako sretnima i stvarali nam iluziju da smo velika i važna fudbalska nacija kao Vedini, jer su dolazili u trenucima kada je ispisivana fudbalska historija ove male i ranjene zemlje, čiji stadioni su, ne tako davno, pretvarani u groblja i hareme.

Ima neke sudbinske simbolike u tome da je najvažnije golove za nacionalni tim dao čovjek koji je, u ranom djetinjstvu, na svojoj koži osjetio sav pakao rata. Zato je priča o Vedadu Ibiševiću na neki način i priča o Bosni i Hercegovini, onoj Bosni i onoj Hercegovini koja je, bježeći od noža, protutnjala zemaljskim paralelama i meridijanima ne bi li u nekim svojim amerikama i australijama pronašla prijeko potrebni mir. Ma koliko da to otrcano zvučalo, Vedad Ibišević je stvarni dokaz da i totalni životni autsajderi radom i zalaganjem mogu dosegnuti neslućene visine. A da mu je samo nebo granica, bilo je jasno još onog junskog poslijepodneva 2004. godine, na stadionu "Goal" u Orašju, kada je impresionirao i prilično umornog Michela Platinija.

Samo veliki umjetnici i sportisti mogu male zemlje učiniti velikima. Vedad Ibišević nas je trinaest godina činio mnogo većima nego što uistinu jesmo. I zato mu hvala u ime svih nas iz Udruženja „Mostarski rođeni“.

Elvedin Nezirović, UG "Mostarski rođeni"
Mostar, 11. oktobabr 2017.

Posljednji mostarski boemi

Mostar je nekad imao boeme koji su uz čašicu rakije i kakav mezetluk znali voditi danonoćni eglen kao da drugih životnih obaveza osim te, da u kafani sjede i razgovaraju o svemu i svačemu, baš i nemaju. Svima nama, čije postojanje je bilo strogo ograničeno na svijet mimo njihovog stola, činilo se da bi s pričom i pićem prestajali tek kada shvate da je životna količina popijenog alkohola dosegla granicu nakon koje svaka naredna čaša može biti i posljednja. Historija mostarskog boemstva, međutim, pamti i one koji se druženja i dobre kapljice nisu odricali čak ni u najtežoj bolesti: puni mladalačkog kuraža, ljubomorno bi čuvali svoje mjesto za stolom, uvjereni da smrt nikada neće doći. Kao po nekom nepisanom pravilu, takvi su živjeli najduže.

Tako je bilo nekad, u vrijeme kada je grad imao miris platana pred kafanom Rondo, a ljudima nije trebalo objašnjavati razliku između boema i pijanice, jer je ona bila toliko očita da ih je bilo nemoguće pobrkati. Negdje tamo, na pločnicima Monmartra, umirale su i rađale se generacije boema čiju je sjaj i bijedu tih godina opjevao melanholični glas Charlesa Aznavoura. Riječ boem imala je tada svoju ljepotu i svoju težinu i znalo se uz koga pristaje kao što se znalo i kome ne odgovara. Biti boem u Mostaru značilo je slikati poput Mehe Sefića ili pisati kao Mišo Marić, imati svoj stol u nekoj lokalnoj kafani, smišljati liske koje će čaršija danima prepričavati i biti dovoljno velik da te ne bude briga šta zli jezici o tebi govore. I danas je tu francusku riječ nemoguće izgovoriti, a ne pomisliti na Vladu Puljića, Aliju Kebu, Icu Voljevicu, Nešu Borozana, Ivana Kordića, Mehu Sefića, Mišu Marića…

Ti ljudi su, u pravom smislu riječi, bili duh ovoga grada, njegova elita i njegova avangarda, i znali su, bolje od drugih, da vrijeme ima smisao samo ako se zna izgubiti. Život je ionako prekratak da bi se o vremenu vodilo računa. Trenutak nas donese / Trenutak i odnese / Živjeli ko planina / Ili list što se trese, tako bi to rekao pjesnik i boem Enes Kišević. Niko tada zapravo nije vjerovao da i tim finim, uglađenim ljudima može doći kraj kao što dolazi nama, običnim smrtnicima, i da će jednom i oni otići tamo gdje se već odlazi kada se potroše svi životni krediti. Danas znamo da je naša vjera u njihovu besmrtnost bila posljedica neosnovane nade da će u ovom gradu uvijek biti onih koji će nas svojim boemstvom čuvati od svakog nadolazećeg zla i primitivizma. Još niko nije tačno utvrdio kada je riječ boem u Mostaru postala eufemizam za one kojima je ispijanje alkohola osnovno životno zanimanje, ali je sasvim sigurno da se to dogodilo nakon što je počela umirati posljednja generacija mostarskih boema, a grad osvajati oni koji niti o gradu niti o boemstvu nisu znali ništa.

Ova priča se upravo sjetila jednog zaboravljenog mostarskog pjesnika, rođenjem i porijeklom Gačanina, kojemu je riječ boem pristajala kao rijetko kome. Malo koga je, zapravo, zaborav tako temeljito prekrio kao njega, Mirsada Čamparu, čovjeka o čijem liku i djelu nećete naći ni slova na internetu, niti ćete pak o njemu nešto saznati od samoproglašenih lokalnih knjiških sveznalica. Dugo već u sjećanju nosim početne stihove njegove kultne poeme „Gulamferi“, koje mi je jednog jesenjeg poslijepodneva, također po sjećanju, odrecitovao naš zajednički prijatelj. Zbog tih je stihova tokom osamdesetih godina prošloga vijeka bio praćen i proganjan, a bio bi, čini mi se, podjednako neomiljen i danas, u ovom sveopćem mostarskom gulamferluku, da nas kojim slučajem nije tako rano napustio. Prevažni su ovoj priči i Mirsad Čampara i njegova poema da bismo ih tek tako pustili da odu:

Gulamferi kusaju čorbu iz tuđih pjatova
u dokolici ubijaju vrijeme čudnim oružjima
gulamferi žive na račun drugih
a uglavnom misle da žive za druge
gulamferi maštaju o bogatstvima na brzu ruku
 oni se i bogate na brzu ruku
oni uopšte maštaju i grade svijet po svojim ukusima
gulamferi izvoze pamet preko pragova naivnih
uvoze običaje i jeftini furnirani unikatum
žene gulamfera koriste jeftine parfeme
i sanjaju o skupim kulama na obalama mora
i grade skupe kule na obalama mora…  itd.

Nema u Mostaru danas nikoga ko bi se sjetio pjesnika i boema Mirsada Čampare, a sve je manje i onih kojima te riječi uopće nešto predstavljaju. Kultura boemstva nestaje u nekoj vrsti društveno-tranzicijskog procesa koji Mostaru oduzima njegov prepoznatljiv kulturološki identitet i pretvara ga u običnu provinciju. Posljednji mostarski boemi, oni koji se danas okupljaju u kafani kod Gage Šemrda na Carini, zapravo su neka vrsta dinosaurusa u stadiju izumiranja. Sve je manje onih koji znaju cijeniti važnost trenutka, odnosno ljepotu uspomene. Život nikad nije bio duži, iako vrijeme nikad nije brže prolazilo.

Zbog toga nas valjda nijedna druga riječ ne podsjeća na tako daleku i duboku prošlost kao riječ boem. Postoje vjerovatno neki drugi gradovi i neke druge priče u kojima je ona sačuvala svoju izvornu ljepotu i značenje. U ovom gradu i u ovoj priči, u nju stane čitava jedna historija od koje su ostala samo sjećanja i fotografije što truhnu negdje na dnu kakve izanđale kartonske kutije, a na kojima ljudi, recimo u neku kasnu mostarsku jesen, šeću gradskim ulicama ili bezbrižno sjede u izlozima kafana, uvjereni da budućnost ima težinu lista što upravo pada s platana ispred kafane Rondo.

Izvor: tačno.net

subota, 7. listopada 2017.

Oči Amy Winehouse

Amy Jade Winehouse umrla je 23. jula 2011. godine, u londonskoj četvrti Camden, u Engleskoj. U trenutku kada joj je srce prestalo kucati, imala je 27 godina.

O njenom životu i muzici do sada je, uglavnom, već sve rečeno. Ali ovo nije priča o tome. Ovo je priča o očima žene koja je svijet osjećala mnogo dublje i mnogo intenzivnije od nas, običnih smrtnika.

Te sam oči prvi puta vidio gledajući snimak njenog nastupa u BBC-evoj emisiji "Later... with Jools Holland". U to vrijeme, a bilo je to neposredno nakon izlaska njenog debitantskog albuma "Frank", o Amy se pričalo kao o najvećem britanskom jazz-singing talentu, koji tek treba doseći svoj zenit. Te je večeri svirala gitaru i zavijala poput ranjene kučke: "You should be stronger than me / You've been here seven years longer than me..." A onda je kamera uhvatila njen pogled. Bio je to pogled koji razoružava. Pogled, koji će uskoro postati i tužniji i ljepši od svake njene pjesme. I zaista, što se njen život bude brže gasio, to će njene oči ljepše sijati.

Amy je pjevala o svojim ranama. U tome se nije štedila i zato smo je voljeli. Prepoznajući sebe u njenim pjesmama, opraštali smo joj sve slabosti. A opraštajući njoj, opraštali smo i sebi samima. Amy je, na neki način, iskupila naše grijehe.

Bila mi je važna na način na koji su čovjeku važni oni koji mu se pjesmom znaju uvući pod kožu. Takvih, na ovom svijetu, nema mnogo i zato za njima tugujemo i o njima pišemo tekstove. Zato ih se sjećamo, čak i onda kada ih svi zaborave, u danima poput ovog, dok kiša klizi niz prozor i jesen cvate u lipi preko puta.

Više od svega, volim Amyne koncerte, iako na njima nikada nije bila ona prava. Da, zbog očiju. I zaista, gdje god da je nastupala, oči Amy Winehouse sjajile su jače od binskih reflektora, jače od svih rasvjetnih sistema na svijetu. Tako može da sija samo tama života. Tama, od koje su satkani samo odabrani.

Smrt sam oduvijek zamišljao kao pukotinu u vazduhu kroz koju samo zakoračimo i nestanemo s ovoga svijeta. Amy je kroz tu pukotinu prošla prije više od šest godina. Možda je, u smrti, pronašla spokoj koji joj je bio uskraćen u životu. Ako u kosmosu ima i zrno pravde, onda bi tako trebalo biti. Jedno je, ipak, sasvim sigurno: ljudi poput Amy umiru prerano, samo zato da bi zauvijek živjeli.

petak, 6. listopada 2017.

Fabrika duhana

Otkako sam počeo raditi u Pavarotti centru, nema dana da se ne sjetim ratnih vremena i cigareta bez filtera. Za to postoji sasvim konkretan razlog: svakog dana na putu od kuće do posla, prođem pored nekadašnje Fabrike duhana, na Tekiji. Sjećanje na rat ovdje je integrirano u prostor, ponekad čak i u sasvim beznačajan arhitektosnki detalj, koji s ratom nema nikakve konkretne veze. Zna mi se tako desiti da u nekom stanju privremene disocijativnosti, u sebi začujem glas šesnaestogodišnjeg mladića koji, prolazeći pored neke tek sagrađene kuće, začuđeno kaže: „Bože dragi, zašto je ovaj okrenuo prozore na ovu stranu, kada odatle dolaze granate.“

Elem, truhne danas ta mostarska duhanska fabrika, ili je bolje reći: truhne ono što je od nje ostalo – goli betonski zidovi s kojih kiše odvaljuju posljednje ostatke fasade – kao što već truhnu velike i napuštene socijalističke zgradurine: uz užasan smrad i rastačući se u jedno veliko ništa. Mučna je to slika koja u sebi sadrži jednu bolnu, paradoksalnu istinu: tokom najvećih ratnih stradanja, 1993. i 1994., ta fabrika ne samo da se nije ugasila, nego je održala svoj proizvodni proces, ali je u miru – rasturena, raskućena i popljačkana – doživjela, eto, sudbinu ostalih lokalnih privrednih giganata: Đure Salaja, Feroelektra, Sokola… Iako su je uništile njene upravljačke strukture u sprezi s politikom i različitim interesnim lobijima, njeni su rukovodioci često nagrađivani drugim, boljim radnim mjestima i pozicijama, dok je radnicima – poslije rata bilo ih je skoro 300 – jedino preostalo da vode beskonačnu sudsku borbu za ostvarenje elementarnih prava.

Bez obzira koje političke partije da su je utjelovaljavale, vlast je već više od dvadeset godina glavni protagonist bosanskohercegovačke privatizacijske tragedije, u kojoj je opustošeno i uništeno na stotine državnih preduzeća. Po tom pitanju ni Mostar nije izuzetak. Naprosto je neobjašnjivo kako su poslijeratni pokušaji te iste vlasti – učešće državnog kapitala u Fabrici duhana Mostar je 67 % – da fabriku postavi na zdrave noge, a poslije i da je privatizira, doživljavali fijasko za fijaskom, iako temeljna logika kaže da je šansa da jedna fabrika koja se bavi proizvodnjom cigareta propadne u zemlji u kojoj, prema zvaničnim podacima Svjetske zdravstvene organizacije, više od 40% stanovništva konzumira duhan (po ovoj statistici smo među prvih deset u svijetu), ravna šansi da ovoga časa asteroid veličine Indije pogodi Zemlju. Ili, pak, šansi da se SDA i HDZ dogovore oko održavanja izbora u Mostaru naredne godine. Ali, to je već neka druga priča.

Na pitanje kako je propala Fabrika duhana Mostar, nadležne institucije teško da mogu dati tačan odgovor. Tužilašto HNK dva puta je (2006. i 2013.) dizalo optužnice protiv odgovornih lica zbog gomilanja duga prema Finansijskoj policiji Porezne uprave FBiH, ali nikada nijedan predmet nije okončan. U prilično složenoj bh. nomenklaturi vlasti, koja se, prije svega, zasniva na lojalnosti Stranci i stranačkim interesima, a ne na sposobnosti i pameti, jedino je takav ishod realan i moguć. Gaseći državna preduzeća, a ne znajući stvoriti odgovarajući poslovni ambijent za snažniji razvoj poduzetništva i zapošljavanje ljudi, vlast je, kao jedinu pravu alternativu na tržištu rada, uspjela ponuditi samo jedno – posao u državnoj administraciji, odnosno politiku kao bazu za zapošljavanje. Tako se s vremenom politika u ovoj zemlji pretvorila u najprofitabilniju industrijsku granu, izgubivši u potpunosti svoj primarni, društveno korisni smisao. Raditi u državnoj administraciji znači imati najbolji mogući posao u zemlji gdje, prema podacima Ujedinjenih nacija, čak 17,9 % stanovništva živi s primanjima manjim od 416 KM mjesečno, dok u apsolutnom siromaštvu, odnosno s primanjima manjim od 235 KM, živi 15% stanovništva.

Ali šta uopće znače brojke u zemlji u kojoj se i danas živi od velikonacionalnih ideja i straha od onog Drugog? Jer ovdje je tako: što su stvari empirijski neprovjerljivije, to se u narodu brže primaju. Ljudi razmišljaju emocijama, nagonima, instiktima, a to nikada nije dobro. Strah od Drugog strah je od nestanka, od smrti, a taj strah osnova je ljudskog postojanja. Politika je od nas napravila društvo koje je u svojoj suštini duboko nekrofilsko. Svo to svakodnevno javno pozivanje na naše mrtve, na pokolje, tragedije i pogubljenja, premda vrlo često plitko, jeftino, politikantsko, nije zapravo ništa drugo nego odraz naše kolektivne opsjednutosti smrću. Ako smo već politiku nazvali najprofitabilnijom industrijskom granom, onda je smrt, defintivno, njena najvrijednija sirovina. Politička eksploatacija smrti, njeno pretvaranje u kolektivni strah i paranoju, najunosniji je biznis, koji po pravilu donosi popularnost, glasove, moć. U stalnom strahu od nestanka, čovjek živi na hljebu i vodi bez ikakvih dodatnih zahtjeva izuzev jednog: da se taj strah otkloni, savlada, odnosno da se taj Drugi nadjača, pobijedi, uništi. Kome su, u tom slučaju, važne fabrike i radna mjesta?

Neka mi na kraju bude dopušteno da kažem još jednu stvar, koja možda nije u direktnoj vezi s prethodno rečenim, mada i ne odudara mnogo od nje. Naime, prolazeći svakodnevno, već skoro šest godina, pored Fabrike duhana shvatio sam da se tu trošnu i propalu zgradu, može posmatrati i kao neku vrstu umjetničke instalacije. Tako mi, zapravo, djeluje odnos slike i tona, dakle ne samo njen vizuelni identitet, nego i njena tišina. Sve ono što možete čuti stojeći u dvorištu fabrike – povremeni pseći lavež, kriještanje vrana, oštri, vulgarni glasovi skupljača željeza ili pijana pjesma nekog beskućnika, koji je pod njenim prokislim svodom našao privremeno utočište – stvara neku vrstu zvučnog okvira u kojem tišina postaje potpuno vizualna, skoro opipljiva. Kao što, na primjer, u Munchovom Kriku, ljudski krik čujemo očima, tako ovdje ušima vidimo sasvim konkretne slike: pokretne trake, mašine za pakovanje cigareta, lica radnika ili pak sasvim oživotvoren, filmičan trenutak u kojem se granata zabija u fabrički zid, ostavljajući u njegovom betonskom mesu plitak, rascvjetan ožiljak… Ta tišina, koja je zapravo glas i slika proživljenih epoha, ulazi u neku vrstu narativnog odnosa s prizorima prazne, zapuštene sadašnjosti, iz čega se rađa neobična, a ipak sasvim jasna metafora grada, zaglavljenog između onog što je bilo i onog što nikako ne dolazi.

Ako bi se današnji Mostar mogao svesti na samo jednu građevinu, onu, dakle, koja ga najtačnije opisuje, onda sam prilično siguran da to ne bi bio Stari most, nego napuštena zgrada Fabrike duhana. A, opet, možda ništa od ovog nije tačno, nego se to tako čini samo nama koji smo rat preživjeli, između ostalog, zahvaljujući i cigretama bez filtera.

Izvor: tačno.net

petak, 29. rujna 2017.

Nepotizam, poltronstvo, itd.



U to vrijeme, a bilo je to negdje krajem ljeta 2008. godine, već nekoliko mjeseci bio sam bez posla. S diplomom nastavnika bosanskog jezika i književnosti, prethodno sam devet godina proveo u jednoj građevinskoj firmi, od čega sam prve tri radio kao običan radnik ili, kako se to u kolokvijalnom jeziku kaže – argat, odnosno irgat. Tog jutra imao sam zakazan intervju u jednoj osnovnoj školi, gdje su primali nastavnika bosanskog jezika i književnosti. Članovi komisije držali su me skoro sat vremena u školskom holu i onda svega pet minuta razgovarali sa mnom u nekoj kancelariji, koja je zaudarala na ustajali duhan, kolonjsku vodu i puder. Bilo ih je sedam i svi su odreda buljili u spise koje su imali pred sobom. Onog trenutka kada su me počeli gledati i postavljati mi pitanja, znao sam da nema čemu da se nadam. Dao sam odgovore koje su tražili, ispunio formular s ličnim podacima i izašao vani. 

Desetak dana poslije, naletio sam u Fejićevoj na direktora pomenute škole. „Vidiš“, rekao mi je tada, „posao za koji si konkurisao već je bio rezerviran za jednu djevojku. Zvali su iz Stranke, s najvišeg vrha, i rekli da mora biti primljena. Nemoj ovo shvatiti lično, ali znaš i sam kako kod nas stoje stvari.“ Klimnuo sam glavom, uloživši ogroman napor da suzbijem bijes koji je kiptio u meni. Na rastanku mi je stegao ruku i, primakavši lice, snizio ton do krajnjih granica: „Poslušaj me, učlani se u Stranku. Pametan si dovoljno da znaš da ćeš jedino tako dobiti posao. Džaba ti sto tvojih knjiga i sto tvojih diploma.“ Hvala Bogu pa nije bio u pravu.

Vjerovatno u ovom gradu danas nema mladog čovjeka s fakultetskom diplomom koji nije doživio slično iskustvo. Poznajem, kao, vjerujem, i većina vas, veliki broj onih koji su, stavljeni pred ovaj neljudski izbor, odlučili izdati vlastite ideale zarad gole, materijalne koristi. U jednu ruku, ko im može zamjeriti zbog toga? Uložite četiri, pet ili šest godina života u studij, završite ga, i onda, kada dođe vrijeme da taj trud materijalizirate, shvatite da vas od posla za koji ste se školovali dijeli još samo jedna tako mala i beznačajna stvar kao što je članstvo u Stranci. „Cijena? Prava sitnica“, rekao bi Sir Oliver.

Međutim, daleko od toga da je stvar tako jednostavna, jer radi se ovdje, naprosto, o nekoj vrsti društvene anticipacije koja uvijek dođe na naplatu. Ne prođe mnogo vremena, a vi shvatite da sve ono što vas čini takvima kakvi jeste, što vas je rodilo i odgojilo, od čega se intimno zgražate, od čega sagorijevate, sve je to tim ljudima strano, beznačajno i mizerno – oni u vama ne vide jedinku, biće, čovjeka, ličnost, stav, već isključivo alat, sredstvo, brojku, odanost, poslušnost... Zato je cijena, ipak, mnogo veća – i za pojedinca, i za društvo u cjelini. Quae peccamus iuvenes, ea luimus senes, kaže jedna latinska izreka. Što griješimo kao mladi, ispaštamo kao stari. Kolektivna cijena, pak, zasijeca duboko u temelje demokratskog društva i njegovih fundamentalnih postulata, favorizirajući političko plebejstvo, nedostatak pluralizma, intelektualno jednoumlje i odsustvo bilo kakve ozbiljne javne kritike u odnosu na apolitičnost, razliku u mišljenju, kritički stav... Tako su najveći protivnici komunističke partokratije – a većih od ovdašnjih nacionalnih stranaka nema – stvorili identičan sistem vladanja, zamijenivši tek komunističke bogove svojima. „Iz totalitarnog sustava, koji je privilegirao ateiste, preko ratne noći našli smo se u konfliktnom društvu, subdruštvima i zatvorenim nacionalnim i religijskim zajednicama koje privilegiraju teiste“ – tako bi to objasnio fra Ivan Šarčević, jedan od dvojice meni omiljenih vjerskih likova (drugog ću spomenuti na kraju narednog pasusa).

Što iz nesposobnosti da se nose s datim okolnostima, što iz vlastitih interesa, i vjerske organizacije su, nažalost, prešutno dopustile politici da se obilato koriste religjom u stvaranju lažne slike o vlastitoj, individualnoj i kolektivnoj etici. Naravno, termin vjera ili religija ovdje treba shvatiti uslovno, u smislu onoga što njemački teolog Johan Baptist Metz naziva „religijom bez Boga“. To je religija kojoj nije svrha Bog, nego je ona, prije svega, okrenuta svjetovnim stvarima i interesima – dakle, religija kao pomodarstvo, kao politika, ili pak kao vrlo važan element jednog šireg, dominantnog društveno-političkog kodeksa ponašanja. Analizirajte prve redove u ovdašnjim džamijama (za Bajrame i džuma-namaze) i crkvama (za Božić/e i procesije) – gdje ti ljudi rade, kolika su im primanja, kako su došli do radnih mjesta, šta ih je kvalifikovalo za poslove koje obavljaju, gdje i kada su stekli diplome, u kakvim stanovima i kućama žive, kakve automobile voze, gdje im rade članovi uže i šire porodice, i shvatit ćete o čemu govorim. Čast izuzecima, kojih uvijek i svugdje ima. „Treba uvijek razlikovati manifestnu i kolektivnu religioznost od one intimne i nutarnje pobožnosti i pobožnih djela“, ističe u jednom svom predavanju profesor Enes Karić.

Svedeni na stranačke iskaznice, izgubili smo svoju pojedinačnost, svoju ljudskost i postali društvo poltrona, oportunih i uhljebljenih beskičmenjaka bez stava i karaktera, stado praznoglavaca koji svoju životnu funkciju ispunjavaju zadovoljavajući najprimitivnije nagone, a takvima se lako manipulira i još lakše upravlja. Prestali smo, kao građani, reagirati na društvene devijacije – nepravda je jedna od najrasprostranjenijih i najukorijenjenijih – iz straha za vlastiti posao, za vlastitu karijeru, za veću platu. Što se više otuđujemo jedni od drugih, to smo duhovno i kulturno pustiji, ali i politički kolektivniji. Put ka uređenom društvu, međutim, ne ostvaruje se imaginarnim političkim jedinstvom niti ucjenjivačkim preobraćivanjem ljudi na vlastiti politički koncept ili ideju, nego upravo suprotno: odsustvom svake takve pomisli. I upravo je to stanje apsolutne kolektivizacije ono kojem najviše teže i iz kojeg najviše profitiraju naši Stranački oligarsi.

Koliko god da poštujem one koji su se iz najiksrenijih pobuda odlučili baviti politikom, slijedeći, dakle, vlastite ideale i s namjerom da svojim angažmanom doprinesu razvoju društva, toliko sam se oduvijek zgražao nad svim onim intelektualnim i moralnim pigmejima, tim poluljudima koji su u politiku ulazili isključivo radi vlastitog interesa i koristi. Energija koju ulažu u zadovoljenje ličnih interesa pogonsko je gorivo većine zala u današnjem društvu. Oni su u stanju prodati i posljednju mrvu vlastitog dostojanstva samo ako je cijena na nivou njihovih apetita. A takvih je danas, u ovom našem Mostaru, ali i u cijeloj državi, rekao bih, toliko više da su ovi prvi, koji su stjerani na margine i ostavljeni bez bilo kakvog ozbiljnog uticaja na stvarnu politiku, postali nepoželjni izuzeci.

Zato se u svakom onom da, koje čovjek kaže Stranci radi vlastitog probitka, a mimo svoje volje, svojih stavova i svojih ideala, krije jedno veliko ne, prije svega sopstvenom dignitetu,  a potom i modernom, osvještenom, uređenom i demokratski naprednom društvu. Istina, alternativa nije nimalo blistava – možete doživjeti da s fakultetskom diplomom radite na baušteli ili konobarišete za sitninu, ali u poređenju s mirnim snom i onim osjećanjem slobode kakvo može proizvesti samo iskren i hrabar čin građanskog bunta, cijena je, uistinu, prava sitnica. 

Izvor:  tačno.net

utorak, 19. rujna 2017.

Grabovica




Za pjesmu Anđelka Vuletića „I ja sam ovdje ubijao“, prvi puta sam saznao čitajući tekst Ivana Lovrenovića ,„Jedan pisac, jedna pjesma“. Objavljena još davne 1985., u Vuletićevoj zbirci „Križaljka za čitanje sudbine“, ta je pjesma, baš kao i njen autor, danas prilično zaboravljena u svim našim književnostima. Valja nam je, načas, vratiti iz mrtvih:

Unutar tvrđave svijetle imena.
Umorenih.
David. Oskar. Jahiel. Eli. Rahela … i tako u nedogled
Kad bi se tek samo slova slagala jedno
Na drugo
Ni sunce im ne bi ostalo daleko.
Kad bi se tek samo od imena gradio novi grad
Bio bi tri puta veći od Sarajeva.
Ali ja nisam tu
Da vidim kako se podižu
Gradovi.
Došao sam da se na sav glas zapitam.
Pa zar je to zaista naša slika,
(Koliko sam tada imao godina).
I neka se upamti premda se to što ću reći otima razumu.
I ja sam ovdje ubijao 1941.
Oko tvrđave proljeće
Pogled na Sarajevo
Kao što je i tada bilo proljeće i kao što je i tada
Bio pogled na dolinu s gradom i rijekom
A ja sam zatomljen u svoju sumnju
Hoću li reći istinu kad kažem:
I ja sam ovdje ubijao.

Zato što je ubijao onaj što je kao i ja imao
Dvije ruke
Dva oka
Kolijevku
Osmijeh
Ognjište
Oca i sina i braću i zvijezdu
Svoje ime i svoje sarajevsko
Proljeće.

(Bio iz istog grada i od istog jada
Od istog roda i od istog snova).

Pa zato ne mogu a da ne vrisnem
Na sav glas:
I ja sam ovdje ubijao.

Ta je Vuletićeva pjesma sve o čemu sam posljednjih dana mogao da razmišljam. Došla mi je onoga časa kada sam shvatio da moram otputovati u Grabovicu i napisati tekst o zločinu koji je, prije ravno dvadeset četiri godine, počinila Armija RBiH, ona ista u koju sam bio regrutovan sedam mjeseci nakon tih stravičnih događaja. Eto, od tada me taj razarajući refren ne napušta ni za čas, stalno ga čujem kao lelek neke daleke, raspukle frule – I ja sam ovdje ubijao.

Septembar je mjesec i ljeto se bliži svom kalendarskom kraju. Neretva je duboka i mirna, a rastinje uz njeno korito još uvijek bujno i sočno zeleno. Tek s prvim danima oktobra, stabla će početi da osjetnije žute i venu. Na prilazu Grabovici, u jednom zatonu, nedaleko od uskog, željeznog mosta, privezan uz obalu, mirno pluta minijaturni splav skovan od euro paleta. Zrake sunca odražavaju se na riječnoj površini, stvarajući oštre i zasljepljujuće odbljeske. Obično jutro, jednog sasvim običnog dana u Hercegovini.

Grabovica je selo na krajnjem sjeveru mostarskog gradskog područja. Pruža se s obje strane Neretve, između pruge s jedne i magistralnog puta M 17 s druge strane. Pod jarkim jutarnjim svjetlom, obnovljene kuće djeluju prazno i napušteno. Osim nekoliko starijih ljudi, danas nema nikoga ko bi ovdje živio. Izlazim iz auta i zapućujem se prema spomen obilježju podignutom uz seosku cestu. Na mermenoj ploči ispisana su imena ubijenih civila hrvatske nacionalnosti, njih trideset troje, koja kao da ponavljaju mučni ritam Vuletićeve pjesme: Pero, Dragica, Ivan, Matija, Mladen... U podnožju spomenika, vijenci i ugasle svijeće, ukrašene šahovnicama. Vjetar šuška lentama i odozdo, s rijeke, donosi vlažni miris vegetacije. Sve je ovdje tako mirno i ljudski tiho. I ja sam ovdje ubijao.

U noći s osmog na deveti septembar 1993., pripadnici 9. brdske brigade Prvog korpusa Armije RBiH, pogubili su većinu stanovništva ovog sela (preživjeli su, nekim čudom, samo Goran i Zoran Zadro – braća u dobi od jedanaest i trinaest godina). Ubijali su, između ostalog, koljući, paleći žive ljude, razapinjući ih na krst i nabijajući na kolac. Zločin je to s već viđenom i nama dobro poznatom balkanskom strukturom: smrt sama po sebi nije dovoljna, nego je žrtvu potrebno poniziti, najterati je da pati i umre na način koji joj ne dolikuje. Kakav je uopće to poriv koji može biti zadovoljen samo time da se oskrnavi tijelo, da se čovjeku na tako svirep način oduzmu njegovo ljudsko dostojanstvo i dignitet? Pišući o nacističkim zločinima u logorima za Jevreje, Robert Antelme je kazao da svaki zločin počiva na nemogućnosti krvnika da svoju žrtvu pojmi kao ljudsko biće. Kanonska rečenica svakog zločina – to nisu ljudi kao mi.

Gdje sam uopće bio tog 9. septembra 1993.? Koliko sam tada imao godina? Ne mogu se sjetiti ničega u vezi s tim datumom. Protjerani iz stana na Aveniji, majka, braća i ja, stanovali smo još od maja na istočnoj obali Mostara, u pločari koja je pripadala rahmetli ocu, intenzivno strahujući od toga da će jedna od stotina HVO-ovih granata koje su svakodnevno padale na naše naselje završiti u njenoj krhkoj i dvadeset godina staroj konstrukciji. Jasmin je tada imao pet godina, Eldin jedva tri mjeseca. Mladenka Zadro, najmlađa žrtva ovog zločina, bila je samo godinu dana mlađa od Jasmina. Ljubica Zadro, njena majka, imala je isto godina kao i moja majka – trideset sedam. Zanijemim i barem po jednom umrem pred tim užasnim usporedbama.  

Kiša koja je padala prethodnog dana, isprala je i razrijedila zrak. U obližnjem dvorištu, laje pas. Pred jednom kućom, postavljena uz željezni stol na verandi, plastična stolica doziva nečije prisustvo. Da li je taj neko ko je nedavno u njoj sjedio u srodstvu s ljudima čija su imena otisnuta na spomen-ploči? Ponovo ih čitam i shvatam da nedostaje ime Ljubice Šarić. Te kobne noći, zločinci su joj, pred očima, ubili muža, Ivana, a nju silovali. Jedno vrijeme je provela u zatočeništvu. Kada se, najzad, domogla slobode, počinila je samoubistvo. Njena sudbina je toliko jeziva da se opire riječima: o njoj se može samo šutjeti.

Dok stojim pred spomenikom, osjećam nešto što nisam osjetio već godinama: volio bih zapaliti cigaretu. Iako sam prestao pušiti prije desetak godina, potreba za nikotinom duboko je utkana u moje biće. Javila mi se sasvim neočekivano kao odjek neke stare, davno minule želje. Jesam li morao doći ovdje da bih pisao o svim tim strahotama koje su se dogodile prije tačno dvadeset četiri godine? Je li mi ovo iskustvo zaista bilo potrebno kako bih smrt Mladenke Zadro ili Ljubice Šarić doživio kao smrt svojih najbližih? Naravno da nije. Došao sam, zapravo, iz jednog mnogo dubljeg i sasvim ličnog razloga, pomiren s mišlju da se odavde neću vratiti isti, neozlijeđen. Došao sam da čujem ovu groznu tišinu, koja govori odsustvom trideset troje nevinih ljudi. Da vidim ima li u toj tišini išta moje. Da potvrdim vlastitu, vuletićevsku sumnju: jesam li i ja ovdje ubijao?

Prilazim željeznoj ogradi koja travnati plato ispred minijaturnog trga dijeli od zarasle obale i gledam u rijeku. S magistralnog puta, na drugoj strani, dopire zujanje automobilskih motora. Moja misao zamišlja scene i prizore, uranja ih u prostor, natapa vremenom – rafali, vrisci, mučenja, silovanja... Slike su oštre kao da dolaze iz mog vlastitog iskustva. Kao da sve to vidim posredstvom onih koji su ovdje ubijeni. Osjećam kako me sav taj užas preplavljuje, ne ostavljajući u meni mjesta ni za šta drugo. Razmišljam o prirodi zločina, o nikada do kraja shvaćenoj tezi da zločinac posmatra žrtvu kao nešto što nije u potpunosti ljudsko biće, odnosno kako kaže Antelme – kao da pripadnost ljudskoj vrsti nije sigurna, kao da se iz nje može izaći i ući. Da bi stigla do razrješenja vlastitih etičkih dilema, Vuletićeva pjesma se spušta u samo srce užasa, došavši, u svom crescendu, do spoznaje da ljudski identitet pripada žrtvi koliko i krvniku, a krvniku koliko i nama (Zato što je ubijao onaj što je kao i ja imao / Dvije ruke / Dva oka...). I to je upravo ono što najviše peče: najgori među nama ljudi su kao i mi, ponekad čak i od istog grada i od istog jada, od istog roda i od istog snova.

Postoji samo jedna riječ koja opisuje ono što se dogodilo u Grabovici. To je riječ zločin. Njegovu prirodu možemo razumijevati u svoj njenoj banalnosti, onako kako ju je prije šezdesetak godina vidjela i objasnila Hana Arendt, dakle, kao djelo određene grupe ljudi, kriminalnih tipova, umobolnih kasapa, ili je pak možemo posmatrati na metafizički način, danteovski i miltonovski, dajući joj posve izvanljudski smisao i karakter. I zaista, jesu li stanovnike ovog sela pogubile poremećene ubice ili pak Luciferovi demoni pod ljudskom krinkom? U uskom prostoru između kristalno čistog nebeskog plavetnila i blještave riječne površine, već dvadeset četiri godine visi to pitanje, čekajući nekog ko zna odgovor.

Sjedam u auto i napuštam selo, prateći križni put koji vodi od spomenika prema mjesnom groblju. Letimično podignem pogled i na obližnoj uzvisini vidim otvorenu grobljansku kapiju. Neko se unutra moli za spas nečije duše. Neko od istog roda i od istog jada – opet čujem onu daleku, raspuklu frulu. Kada se jednom pročitaju, pjesme poput Vuletićeve, više se ne mogu zaboraviti. Snaga kojom opstaju u našem sjećanju, nadilazi snagu same književnosti. Njihovi stihovi su poput zublji koje strše iz mračnih podruma naše savjesti. Da li su je čitali oni koji su ubijali u Grabovici?

Da li su je čitali oni koji su ubijali?



NAPOMENA:

Vrhovni sud Federacije BiH je 2008. godine potvrdio presude lokalnih sudova od trinaest godina zatvora za dvojicu ubica grabovičkih civila, Seada Karagića i Harisa Rajkića, kao i za Nihada Vlahovljaka, naredbodavca i njihovog pretpostavljenog.

Međunarodni sud pravde u Hagu, oslobodio je vrhovnog komandanta bosanskohercegovačke Armije, Sefera Halilovića, bilo kakve komandne odgovornosti za ovaj zločin.

Izvor: tačno.net