ponedjeljak, 31. srpnja 2017.

Telekomizacija kulture


Otužno je i pomalo razočaravajuće kada pisanje jednog teksta kojemu je cilj propitivati stanje u bosanskohercegovačkoj kulturi, morate početi konstatacijom da je prethodnog vikenda održana 70. po redu, Čevljanska korida. Ovaj svojevrsni festival bosanskog ruralnog folklora s kulturom, zapravo, ima tačno onoliko veze koliko i upotrijebljeni eufemizam s njegovim sadržajima. 

Pa ipak, među ovogodišnjim čevljanskim sponzorima našao se i BH Telecom, javno preduzeće koje, u posljednje vrijeme, čini mi se, sve više gubi kulturološku orijentaciju u sklapanju sponzorskih ugovora i davanju podrške projektima od značaja za lokalnu zajednicu. Ovaj klasični laicizam odraz je jedne sveopće bezidejnosti i nedostatka dugoročne kulturne strategije na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini. Odsustvo bilo kakve vizije u profilaciji bosanskohercegovačkog kulturnog identiteta, postalo je, nakon srpskog i hrvatskog, toliko izraženo i unutar bošnjačkog političkog tijela, da ga je, posebice u manjim sredinama, jednostavno nemoguće ne primijetiti.   

Stoga bi se odmah na početku valjalo zapitati: šta bi, na primjer, jedna takva strategija uopće trebala sadržavati? Na koja pitanja bi trebala dati odgovore? Postoji li danas i kako se definira bosanskohercegovački kulturni identitet, te u kakvom je on odnosu s kulturnim identitetima konstitutivnih bosanskohercegovačkih etno-nacija? 

Ni na jedno od ovih pitanja, čini mi se, vladajuća politika nema precizan odgovor. Duboka unutarnja podijeljenost unutar bošnjačkog nacionalnog spektra na ono što je u njegovom identitetu zasebno, bošnjačko, i na ono što mu je zajedničko s drugim autohtonim bosanskohercegovačkim etno-nacionalnim kulturama, dakle opće, bosansko, stvorila je u javnom prostoru jednu vrstu bizarne konfuzije, u kojoj je, eto, postalo sasvim normalno i društveno prihvatljivo da državna preduzeća (su)finansiraju čevljanske fieste, a da se, recimo, s liste telekomovih sponzorstava za ovu godinu maknu „452. skokovi sa Starog mosta“, sporstki događaj s višestoljetnom tradicijom. Ili da, recimo, „Mostar blues & rock festival“ i „Gitarijada“, dva kulturna projekta s integrativnom dimenzijom, već godinama bezuspješno pokušavaju dobiti to isto sponzorstvo. 

Ovakav odnos spram navedenih projekata dobrim dijelom je posljedica i intelektualne provincijalnosti upravljačkih struktura mostarskog ogranka ovog preduzeća, koji, na štetu, rekao bih, svih građana Mostara, a pogotovo onih kojima je savršeno dosta lokalnog nacionalno-političkog onirizma, već drugu godinu zaredom insistiraju na tome da se grantovima ove kompanije finansiraju isključivo oni projekti koji nose esdeaovsku političku oznaku. Obzirom na njihovu etno-nacionalnu programsku orijentaciju, te na činjenicu da takvi projekti po pravilu odlično prolaze i na grantovima Federalnog misnistarstva kulture i sporta, odnosno Ministarstva civilnih poslova, s pravom bi se moglo reći da je u onom dijelu grada koji je pod političkom kontrolom SDA, u toku potpuna rebošnjakizacija kulturnog prostora. Potpuno isti, ako ne i rigidniji oblik kulturne renacionalizacije, odavno već traje tamo gdje gradom vlada HDZ.

Stoga bi čitavu ovu priču možda trebalo vratiti na sami početak, na njenu suštinu, i zapitati se šta je uopće kultura i zašto je ona u bh. kontekstu u potpunosti izgubila svoju prosvjetiteljsku dimenziju? 

Djelimični odgovor na drugi dio ovoga pitanja možda bi se mogao pronaći u višedecenijskom jačanju evropskog kulturalizma, koji kulturu vidi isključivo kao dio političke ideologije. Sve tri političke nacije u Bosni i Hercegovini bezrezervno zastupaju ovaj koncept, ulazeći u afirmativan odnos isključivo prema vlastitom kulturnom naslijeđu i tradiciji, s tim da se oni elementi njihovog kulturnog identiteta, koji bi se mogli nazvati zajedničkima, svim silama nastoje prebrisati i u potpunosti zatrti. U takvom ambijentu, projekti poput, recimo, već spomenutog Mostar blues & rock festivala, upravo su zbog svoje anacionalnosti (matična, američka kultura bluesa ovdje je potpuno nevažna) i snažnog integrativnog faktora, trenutno najbosanskohercegovačkiji kulturni projekti na geografskom prostoru južno od Ivan-sedla, pogotovo ako se pri usvajanju te ocjene u obzir uzme mostarski, pa i hercegovački etno-nacionalni unikum.

U vjerovatno najpoznatijoj studiji o etničkom identitetu, Devereuxovoj Komplementarističkoj etnopsihoanalizi, kao glavni vid otpora procesu akulturacije, navodi se puki tradicionalizam, odnosno ustaljeno mišljenje unutar određenog kolektiviteta da valja štovati isključivo ono što je u njegovom identitetu starodrevno, tradicionalističko. U savremenom bosanskohercegovačkom društvenom kontekstu, kultura ne samo da se sve više odriče svoje akulturacijske uloge, nego je, usvojivši tribalne modele ostvarivanja, svoje ciljeve definirala, isključivo, kroz tradicionalistički i politički pristup etničkom identitetu. 

Samo je u tako kreiranom kulturnom prostoru moguće da čevljanska korida bude promovirana u kulturno-sportski događaj od sponzorske važnosti za BH Telecom. Da se to ikako može – a nije isključeno da će se u bliskoj budućnosti pronaći i takav modus – ovu bi manifestaciju, siguran sam, i Federalno ministarstvo kulture i sporta još davno uvrstilo na svoj grant podrške kulturnim projektima – i to možda čak i onaj od posebnog značaja za Federaciju BiH. U ovom postratnom periodu bilo je već i dovoljno glupih i dovoljno bezobraznih ministara koji bi to istoga časa bili spremni uraditi da se ne boje pritiska javnosti. 

Zato mnijem da je iznimno važno pledirati prosvjetiteljsku dimenziju kulture u bosanskohercegovačkom društvenom kontekstu. Onu, po kojoj bi kultura, prije svega, trebalo da bude – slobodna!

Izvor: tačno.net



ponedjeljak, 24. srpnja 2017.

Jaramazi




jaramaz (tur.) – nepoštenjak, nevaljalac
                                  
Već prilično dugo me zaokuplja jedna tema, jedan svojevrsni sociološko-društveni fenomen o kojemu sam, u namjeri da ga samome sebi u potpunosti razobličim i razjasnim, posljednjih godina podosta čitao, uglavnom u tekstovima i esejima intelektualaca lijevo orijentirane političko-ideološke provinijencije. Radi se, naprosto, o jednom psihopolitičkom i društveno-religijskom postjugoslavenskom raritetu, koji bi se dao formulirati sljedećim pitanjem: kako je uopće moguće, u jednome životu javno utjelovljavati dvije sasvim suprotne ličnosti – komunist i protivkomunist, ateist i vjernik – a da nikada, niti jednom svojom gestom, ne iskažete pokajanje, proživljenu katarzu ili duhovno preobraćenje.

Koliko je ovo pitanje intenzivno u ovom našem balkanskom kontekstu, prvi puta sam shvatio na ceremoniji upriličenoj u povodu početka obnove Sinan-pašine džamije, u Mostaru, prije nekoliko godina. To još uvijek svježe i neugodno sjećanje na obraćanje jednog od govornika, ovdje donosim u vidu poetskog zapisa:

EDIPOV ČIN POKAJANJA

Na ceremoniji postavljanja kamena temeljca
Za obnovu Sinan-pašine džamije,
Srušene u noći s 29. na 30. decembar 1949.,
Bivši oficir JNA i agent UDBA-e, sada visoki 


Bošnjački politički i vjerski dužnosnik,
Govori o tome kako je od kraja
Drugog svjetskog rata pa do 1992. godine,
Ta ista JNA u Mostaru srušila
Jedanaest džamija.

Zapitan kako je moguće da u istom životu
Jedna osoba nastanjuje dvije tako oprečne ličnosti,
Posmatram ozarena lica prisutnih:
Svojom spremnošću da ignoriraju faktičnost,
Oni čitav događaj pretvaraju u komediju,
U jednu od onih blasfemičnih epizoda iz
Letećeg cirkusa Montyja Pythona.

Prvo pitanje koje sam sebi postavio još dok sam slušao taj govor, bilo je: da li je lik iz ove pjesme, u vrijeme, dakle, dok je još uvijek bio udbaš i oficir te iste JNA, znao za rušenje džamija o kojima govori? I da li bismo ga mogli smatrati saučesnikom u tom svojevrsnom urbicidu čak iako pretpostavimo da nije imao pojma o tome? 

Ima jedan dio u Nepodnošljivoj lakoći postojanja, koji bi nam mogao pomoći u rasvjetljavanju ovoga etičkoga pitanja, u kojem se Tomaš, glavni Kunderin lik, neposredno pred sovjetsku okupaciju Čehoslovačke, 1968., pita jednu vrlo sličnu stvar: da li su tadašnji komunistički javni tužioci bili krivi što su u montiranim sudskim procesima, tokom pedesetih i šezdesetih godina prošloga vijeka, slali u smrt nevine, režimu nepodobne ljude, iako, kako su javno isticali, nisu znali šta se osuđenima sprema? Tu Kundera izvodi sjajnu komparaciju s Edipom – kao čin pokajanja za nesreću koju je prouzrokovao vlastitim neznanjem, on je sebi iskopao oči. 

I zaista, postoji li, u ovih dvadeset pet godina bosanskohercegovačke suverenosti, ijedan, pa i najmanji mogući čin javno iskazanog pokajanja, koji bi upućivao na to da je barem neko iz cijele jedne garniture danas dobro uhljebljenih, bivših komunističkih ađutanata i filistara, prošao put od zablude do katarze, od komunističke zamračenosti do demokratskog prosvjetljenja? Kako je uopće došlo do toga da povjerujemo u njihovu egzaltiranu odanost demokratskim načelima i vlastitome etnosu? I još – kako je moguće da se, pod krinkom zaštitnika nacionalnih interesa, takvi već dvadeset pet godina potucaju po raznoraznim državnim funkcijama uživajući, u punom kapacitetu, sve povlastice svoga položaja?

Odgovori na ova pitanja možda više govore o nama, o našem efemernom pamćenju i odnosu prema sopstvenom dignitetu, nego li o njima samima. 

Prelazeći iz jednoga državnog uređenja u drugo, mijenjajući, dakle, radikalno svoje religijsko-političke stavove i svjetonazore, oni nisu u ovaj sistem prenijeli samo svoju epileptičku želju za posjedovanjem moći, nego i čitavu jednu metodologiju vladanja, prilagođavajući njen sadržaj novonastalom vremenu i društveno-političkim okolnostima. Kao što je komunizam decenijama stvarao sliku o sebi kao o savršenoj ideologiji, namećući kolektivizam, mitomaniju, vjeru u svoje bogove, strah od neprijatelja i podaništvo kao bazične elemente upravljanja masama, tako i etnonacionalne stranke, koristeći, dakle, potpuno istu političko-upravljaču nomenklaturu, razvijaju društvo u kojem će još zadugo biti moguće ono do čega im je jedino stalo – da vladaju. 

Ako smo Titu i komunistima zamjerili apsolutizam, ovdašnje etnonacionalne političke elite dokazale su nam da je autokratski oblik vladavine, pogotovo u manjim sredinama, kakva je, recimo, Mostar, sasvim moguć i u sofisticiranijim, demokratskim društvima. 

A sve su nam to – naravno, uz našu svesrdnu pomoć i saučesništvo – donijele generacije političara obrazovane sedamdesetih i osadesetih godina prošloga vijeka, koje su u ovaj sistem prenijele isključivo ono što u socijalizmu nije valjalo. Od onoga što jeste, napravili smo mit, koji nas svako malo podsjeća na to koliko je visoka cijena života u demokratski uređenom društvu. Prilično je to već stara i otrcana priča, koja bi možda i imala smisla da ljudi poput lika iz navedene pjesme, i danas, na naše uporno demokratsko insistrianje, nisu tako snažno prisutni u javnom i političkom polju.

Kako je sve to moguće, pitanje je na koje vjerovatno ne postoji potpun i sveobuhvatan odgovor, no jedno je, ipak, više nego jasno: bez nas ovakvih, ni oni ne bi bili to što jesu.

Izvor: tačno.net

utorak, 18. srpnja 2017.

Gatalova logika genocida



Kada mi je jedna stara drugarica jučer proslijedila link s novom kolumnom Veselina Gatala, koji nosi naslov „Moj fašizam i Elvedinov urođeni antifašizam“ (pogledati link: http://m.pogled.ba/clanak/veselin-gatalo-moj-fasizam-i-elvedinov-urodjeni-antifasizam/120214), nisam se nimalo iznenadio. Naprotiv, očekivao sam takav tekst. I to baš takav kakav jest – debilan i bolestan. Jer kakav bi drugi uopće mogao i biti?! 

Unatoč tome što sam svjestan da mu idem na ruku time što mu pridajem pažnju koju apsolutno ne zaslužuje, ipak sam u ovom kratkom osvrtu dužan reći nekoliko stvari, no ovaj put ne zbog sebe ili njega, već naprosto zbog žrtava u Srebrenici, pogotovo onih srpskih – prihvatit ću, ovdje, ali tek privremeno, Gatalovu epileptičnu pasioniranost nacionalnim etiketiranjem žrtava, čisto radi jasnoće i mojih i njegovih stavova.  

Ali, da krenem redom.

Moram priznati da Gatalova uvodna, bombastična konstrukcija kako sam „dobro uhljebljen kadar SDA“, u ukupnom dojmu koji tekst želi ostaviti, zaista zvuči odlično, ali samo onima koji me ne poznaju. Zna Gatalo vrlo dobro da to što je napisao nema nikakve veze s istinom, no, namjera je njegova sasvim druga: on zapravo očajnički pokušava ovu našu prijepisku staviti u kontekst aktualnih političkih sukoba koji ovih dana zaokupljaju medijsku pažnju, te tako naš „nesporazum“ prikazati kao nekakvu nepomirljivu razliku u političkim stajalištima. Time bi suština cijele ove stvari oko koje se digla tolika prašina na javnim mrežama – a, ne zaboravimo, to je njegov tekst „Radno mjesto Srebrenica“ gdje on iskazuje jedan, u najmanju ruku, perfidan odnos prema žrtvama srebreničkog genocida – bila potisnuta u drugi plan.
   
Međutim, kada smo već kod toga, nije zgoreg napomenuti da su ti mostarski „dobro uhljebljeni SDA kadrovi“ o kojima Gatalo govori, već odavno na godišnjim odmorima ili se na njih već ovoga časa spremaju krenuti. Za njih se ništa važno nije ni dogodilo: oni nisu čitali pogled.ba ovih dana, a ako pak i jesu, onda im nije bilo ni na kraj pameti da reagiraju na Gatalove bljuvotine. Ništa se njih ne tiče ona Gatalova rečenica o bošnjačkim muškarcima koji su, nakon pada Srebrenice, „napustili žene i djecu“, te su, kako to autor lukavo implicira, samim tim i zaslužili da budu pogubljeni. Ništa se njih ne tiče ni to što je Gatalo po svojoj adresi Mostarac ili je barem to bio, niti smatraju da bi bilo uputno dati mu do znanja kako, kao njegovi bivši sugrađani, gledaju na to što on piše. Jedina stvar o kojoj svi ti savrešno ravnodušni stranački kancelisti i provizori u ovome trenutku razmišljaju jeste da li će za ljetovanje izabrati Korčulu ili Pelješac, Herceg-Novi ili Skadar, Budvu ili Rovinj. Na žalost Gatalove kolumne i dojma koji bi htjela ostaviti na neupućenog čitaoca, potpisnik ovih redova ne samo da nije član SDA, nego nije član ni jedne druge stranke, niti je to ikada bio.

Moj je motiv za pisanje, i ovoga i prethodnog teksta, jedino moja savjest, onaj apartni unutarnji element koji ne podnosi ni najmanju nepravdu i zlo, a kojeg je Gatalo, čini mi se, odavno izgubio. Jer da nije, ne bi se usudio potencirati mi licemjerje, kako to čini na kraju svoga bijednoga teksta – barem su se za njega, u posljednjih dvadeset pet godina, takve kvalifikacije lijepile kao muhe na žutu boju, što je i razumljivo jer se  namijenjao svega i svačega: od ratnih vojski do političkih stranaka. O drugim stvarima nećemo. Barem ne ovaj put.

No, da se vratim na suštinu. Ako sam nešto zamjerio Gatalu u njegovom prvom tekstu, to je način na koji se odnosio prema žrtvama genocida u Srebrenici. Njegova odvratna ironija zvuči baš onako kako sugerira naslov mog prethodnog teksta: poput zveckanja oružjem. I to nije samo moj utisak, već utisak stotina onih koji su svoje nezadovoljstvo njegovom kolumnom iskazali u komentarima na društvenim mrežama. Sada je čak otišao i korak dalje: naprosto je nemoguće ne osjetiti svu tu mržnju koja iz njegovih rečenica izbija poput živih rana na tijelu, a koja se dade opisati jedino tvrdom kalvinističkom riječi – zlo. 

U jednom trenutku on kaže: „Kako bi se tek naljutio da sam rekao da je zločin u Potočarima bio čin neprimjerene osvete za ubijenu djecu i žene (2380) i puno manje muškaraca, sve ukupno njih 3500, prije tog događaja?“. Valjda bi Gatalo trebao znati da mjerenje zločina drugim zločinom nije ništa drugo nego zločin – i to zločin prema osnovnoj ljudskoj etici. Dvije hiljade, tri hiljade, osam hiljada – u određenom trenutku razum otkazuje pred brojevima. A u čemu je, zapravo, razlika? U tome što je pokojni dvanaestogodišnji Slobodan Stojanović bio Srbin, a ubijeni petnaestogodišnji Damir Suljić, Bošnjak? Zar i jednom i drugom život nije vrijedio isto, odnosno nije vrijedio ništa? Njihova smrt za Gatala vrijedi onoliko koliko vrijedi ta imbecilna potreba da se ljudima objašnjava kako je, eto, sasvim ljudski i prirodno da ubistvo jednoga bude povod za ubistvo drugoga. Problem, tek površan i sporedan, jedva vrijedan opservacije, nastaje onoga časa kada Mladićevi koljači malo pretjeraju u tom uspostavljanju ravnoteže među ubijenima. Eto, to je Gatalova odvratna logika genocida.

Jedna od najjačih poluga svakog nacionalizma, kako to briljantno primjećuje Ivan Lovrenović u svom eseju "Isus u Ahmićima", jeste mit o našoj nevinosti nasuprot zloći drugih. Žrtve drugih ne zavrjeđuju našu sućut i empatiju - one su naprosto jedna velika podvala svjetskih sila i njihovih tajnih službi u vječitoj zavjeri protiv nas. Zato za subalterne likove poput Gatala, postoje "njegove" i "moje" žrtve, on čak operira njihovim ciframa, a zločine nad njima vaga kao da vaga paradajz na pijačnom kantaru. Iz svoje jadne pozicije neukog i sasvim marginalnog kolumniste, koji je sebi, nažalost, uvrtio u glavu da je nekakav dežurni režimski advokat, on odlučuje, mimo zdravog razuma i bez imalo etičkog rezona, o tome koji je zločin teži, a koji lakši. 

Čak se usuđuje napisati i ovo: „E, pa, Elvedine, mojih je mrtvih puno više. Nisu moji mrtvi iste nacije. Moj broj se približava tvome, koji se često uzvikne. Broj tvojih žrtava je manji za 3500 od mojih.“ 

Tačno da se čovjek upita je li taj lik uopće normalan. 

Neću više o Gatalovim svinjarijama, jer svaki put kada pomislim da je dotakao dno, on padne još niže. Da je ronilac, bio bi apsolutni svjetski prvak i rekorder. Može mu se, naprosto, jer u ovoj i ovakvoj državi kakva je BiH, dopušteno je nekažnjeno reći sve, pa i negirati genocid, što je po Međunarodnom tribunalu u Hagu, pravna kategorizacija onoga što se dogodilo u Srebrenici, jula 1995. Moguće je, eto, najnormalnije, taj isti genocid pravdati osvetom i pri tome koristiti vokabular koji koristi Gatalo, a koji, naravno, o njemu govori više nego li svih tih petnaestak knjiga koliko reče da ih je napisao. Moguće je, naprosto, jer Bosna i Hercegovina nije pravna država. Da jeste, svoju narednu kolumnu Veselin Gatalo bi vjerovatno pisao iz zatvora. Ili iz ludnice.

Na kraju, moram spomenuti da nikada nisam pisao o zločinima koje je počinila Armija RBiH u Srebrenici, niti sam ikada bilo gdje rekao da takvih zločina nije bilo. Kada bih odlučio pisati o tome, sigurno ne bih odabrao način na koji je to uradio Gatalo. Pisao bih onako kako je to jedino moguće i kako to zahtjeva temeljna ljudska etika: s pijetetom koji žrtve zaslužuju. U tom je suštinska razlika između nas dvojice. Ne u političkim stajalištima, što je mišljenje koje bi on čitaocima svoje kolumne lukavo volio nametnuti, nego u poimanju onoga što čovjek jeste i onoga što jeste etika. Žrtve su, naprosto, žrtve. Kao što su budale, i u ratu i miru, samo to – budale.

Zato, sve dok u svojim tekstovima i javnim istupima ne počne iskazivati minimum poštovanja prema žrtvama genocida u Srebrenici, ja mu halaliti neću.