ponedjeljak, 28. kolovoza 2017.

Mostarski "ludaci"


Ne znam da li i vi imate isti osjećaj, ali meni se već odavno čini da je s mostarskih ulica nestalo redikula – onih autentičnih, posebnih ljudi s društvenih margina, tako drukčijih od nas, običnih smrtnika, koje je svijet bez imalo zazora nazivao ludacima, ali i inim drugim, uglavnom pogrdnim imenima, iako, naprimjer, nikada nije znao tačno objasniti šta je to tako nenormalno i luđačko u njihovoj pojavi. Znate već na koga mislim, na sve one naše mehe džegere, ace bicikliste, grete, vahe... Nema ih. Jednostavno su nestali bez traga, ne samo kao biološke jedinke, već nestaje, polako, i to njihovo ludilo kao sasvim normalna i uobičajena urbana pojava. 

Za one koji to možda ne znaju, redikul je dalmatinska i valjda jedina riječ u svim našim jezicima koja, po skromnom sudu ove priče, donekle pristaje tim neobičnim ljudima (prisjetimo se, Bora Stanković ih naziva i Božjim ljudima). U neko drugo i mnogo bolje vrijeme od ovog, našeg, nije bilo čaršije od Triglava do Gevgelije, a da u njoj nije bilo barem jednog osobenjaka kojeg bi se moglo ovjenčati njenim značenjem. No, čini se da u Mostaru već uveliko odrasta generacija ljudi koja o toj pojavi neće znati ništa. Njihov je odnos prema ludilu sasvim drukčiji, ozbiljniji i samim tim sumorniji, opterećen globalnom stvarnošću, koja nam svakodnevno implicira da ludilo više nije bezazleno i simpatično, već, prije svega, suicidno. Savremeni ludaci već odavno nisu nakinđurene ulične ikebane, nego su naizgled ozbiljni ljudi u Armanijevim odijelima, na čijim tajnim prslucima otkucava štoperica s dinamitom. Ludilo je danas na neki način obezljuđeno: ono je sektaško, kolektivno, opće. Ludaci su posvuda, pa makar samo i teoretski – oni su tu da uvećaju našu nervozu, da potkopaju naš razum. 

Ljudi poput Ace bicikliste ili Mehe Džegera mojoj su generaciji, naprimjer, razbijali predrasude o ludacima kao opasnim i neuračunljivim tipovima, koji vrebaju iz nekog mraka ne bi li vam kako zarili šarafciger u vratnu aortu. Njihovo ludilo je bilo toliko infantilno i šarmantno da je stajalo u nekoj vrsti antipodnog odnosa s općim društvenim stavom o ludilu kao o mentalnoj anomaliji. Mi, koji smo krajem osamdesetih godina prošloga vijeka prolazili kroz pubertet i, samim tim, upravo počinjali uviđati da su sve naše predstave o ludilu zasnovane na retrogradnim odgojno-porodičnim narativima, nismo se prestajali pitati kako je uopće bilo moguće da nešto tako kičasto, dražesno, pa čak i duhovito, dospije na crnu listu stvari za koje su nam od rođenja tuvili da su opasne i da ih se treba kloniti. Ubrzo ćemo i sami otkriti da je u rječniku mostarske čaršije termin ludilo imao dvostruko značenje, s tim da nas na ovo drugo, redikulsko, koje je u ludilo ubrajalo sve ono što je drukčije od uobičajenog, općeg, nikada niko nije upozorio. 

Nakon što su devedesete pokazale da je naša mirnodopska semantika ludila bila prilično siromašna i naivna, ovdašnji redikuli su doživjeli neku vrstu opće društvene inkluzije, pa ih se, manje-više, počelo doživljavati kao ravnopravni dio zajednice. Njihovo prisustvo među nama, odjednom je postalo interesantna pojava, o njima su se počele snimati radijske i TV emisije, od Vatrenih ulica, preko Pozitivne geografije pa sve do Malnarove Noćne more. No, u kadru kamere, ti su ljudi izgledali kao svoje blijede, neuvjerljive kopije. Čak je i jedan Meho Džeger izgledao lažno u onim stupidnim takmičenjima za muzičke talente na OBN-u i Novoj TV, gdje se u masi drčne i nadmene dječurlije u potrazi za instatnt slavom, njegova aura utopila u bezličnost i patetiku gomile. Nije to više bio onaj Meho iz Fejićeve, koji je pisao pjesme o Nermini, Jelisaveti, Muneveri ili Tini Turner, već njegov tužni, neuvjerljivi klon, koji se, eto, sasvim slučajno obreo u svijetu kiča i jeftine zabave. Pravog, originalnog Mehu moglo se sresti samo u gradu, kod Košćele, naprimjer, gdje je jedno vrijeme imao improvizirani, kartonski štand na kojem je prodavao svoje, sada već legendarne Kratke priče u rimi i Pjesme.

Svako od tih ludaka imao je svoju fantaziju, fokalnu tačku svog ludila. Meho se, recimo, čitavog života ponašao kao da je rock zvijezda, Aco kao da je s biciklom nekoliko puta obišao zemaljsku kuglu, a Vaha, čuveni poslijeratni redikul sa stadiona u Vrapčićima, kao da je Velež prethodnog vikenda po treći put uzeo kup. Te njihove fatalističke opsesije postale su dio urbanog folklora, nešto bez čega se ovaj grad, u jednom kratkom periodu svoje povijesti, nije mogao ni zamisliti. One su bile prostor njihove transcedentalne slobode, jedina tačka u kojoj je život mogao imati smisla. Zahvaljujući tome, ti su čudesni ljudi uspostavili sasvim drukčiji odnos prema svijetu koji ih okružuje, a po kojem, da bi opstao, svoje sopstveno ludilo moraš suprotstaviti ludilu vremena u kojem živiš. Nije li baš o tome, još prije petsto godina, pisao Cervantes, stvarajući lik Tužnog Viteza koji, kako se ispostavilo, i nije bio ništa drugo nego metafora jednog Mostarca koji je, eto, umislio da se svijet može obići na biciklu i to tako da se na kraju svake etape uvijek stigne u isti grad – u Mostar.

O Acinom životu, kao uostalom i o životima drugih likova iz ove priče, znali smo, uglavnom, jedno veliko ništa, no nije trebalo biti naročito mudar pa zaključiti da su se odvijali u intenzivnom siromaštvu, često i ekstremnom. Od čega su ti ljudi živjeli, čime su se hranili, gdje su spavali – sve su to bila striktno teoretska pitanja, koja su obično ostajala bez nekog konkretnog, praktičnog odgovora, pa smo s vremenom počeli vjerovati da se o njima brine neko imaginaran i dobar – neki imućni rođak, kakav merhametli komšija ili, pak rjeđe, sama gospođa Država. Samo su oni najsitničaviji među nama, oni koji su bili dovoljno iskvareni da u tuđoj muci pronalaze razloge za vlastitu zadovoljštinu, znali pravu istinu i, shodno svojoj sujeti, tu istinu držali podalje od drugih, a samim tim i od ove priče.  

Sjećanje na mostarske redikule, postalo je, nažalost, sjećanje je na jedan bolji Mostar kojeg već odavno nema. Grad sve više postaje jednoličan na jedan profan, palanački način. Težeći idealno prostom svijetu, svijetu kulturološke i duhovne istosti, gdje je svaka pojava unaprijed predviđena i, samim tim, obesmišljena, Mostar danas izgleda onako kako je izgledao Meho Džeger na takmičenju za muzičke talente ili kako bi već izgledao Aco kada bi mu neko od lokalne dječurlije ukrao biciklo – lažno i tužno. Ovakav kakav jest, Mostar više nikada neće imati svoje redikule, svoje ludake, niti će njegovo lice u sjećanju generacija koje upravo odrastaju, biti nasmijano. 


Izvor:  tačno.net

ponedjeljak, 21. kolovoza 2017.

Ovo je moja kuća, živio sam tu




Da tamo negdje početkom ovog milenija, jedan sarajevski narodnjački kantautor nije napisao pjesmu „Skitnica“, mostarska sića – ona koja je početkom devedesetih godina prošloga vijeka sticajem ratnih okolnosti stigla u grad i, protivno svojoj volji, u njemu do danas ostala – nikada ne bi dobila pjesmu koja tako savršeno opisuje njenu identitarno-zavičajnu rascijepljenost. Eto, to mi je palo na pamet dok sam se onomad vraćao kući, u kasni sat, smoren ljetnom omarom i, u prolazu, sasvim slučajno, čuo kako se iz jedne prepune prigradske kafane u gluhu noć sručuje unjkavi muški falset: „Ovo je moja kuća, živio sam tu / Ovo je moja draga volio sam nju...“. 

Kantautoru je ime Armin Šaković, a kafanskom pjevaču koji je njegovu pjesmu te noći otpjevao imena ne znam, niti je ono važno. Ono što, pak, jeste važno to je način na koji pjesma sublimira neka od temeljnih iskustava savremenog bosanskohercegovačkog čovjeka – iskustva  rata, nesreće i lutalaštva, a da o njima, zapravo, uopće ne govori. Zato je to pjesma onog Mostara koji je nastao u ratu, bježeći od noža, s glavom na ramenima kao jedinim zalogom za kakvu-takvu budućnost. A ta budućnost, na kraju se ispostavilo, i nije život, nego vrijeme koje se mora potrošiti jer druge nema i jer je u ovoj zemlji, valjda, oduvijek tako. Kao da na taj rastrgani, izvlašćeni grad misli i Andrićev Alihodža, kada kaže: „Oči gledaju, usta govore, čovjek traje, ali života, pravog života, nema više“.

No, da bi se pjesmu uopće moglo razumjeti u tom ključu, potrebno je, prije svega, razumjeti ovdašnju kulturu i tu, u globalnom kontekstu, atipičnu privrženost našeg čovjeka, Bosanca ili Hercegovca, sasvim svejedno, mjestu u kojem je rođen – svom, dakle, domu. Arhetipski primjer bosanskog doma obično je kakva suhozidina u kojoj se čovjek rodi, odraste, izrodi djecu, ostari i onda ga jednog maglovitog novembarskog jutra, preko praga, kojeg je svake godine lakirao štiteći izanđalo drvo od vlage i crva, iznesu radnici nekog lokalnog pokopnog preduzeća. Tako u ovoj zemlji žive i umiru sretni ljudi. Sve mimo toga zlo je i nesreća. Zato bi, recimo, bilo nemoguće Šakovićevu pjesmu prevesti na neki drugi jezik, jer u nju stane i ono što u riječi nikako ne može.

A ta pjesma govori upravo o tome – o gubitku doma. O gubitku prava da se u životu bude sretan na bosanski način. Zato taj čovjek neki što mi uze sve  nije ništa drugo nego metafora rata, ljudsko otjelotvorenje sudbine, koja, po nekom nepisanom lirskom pravilu, u ovdašnjoj pjesmi uvijek odigra ključnu rolu onda kada od sretnog čovjeka treba napraviti totalnog luzera. U protivnom, ne samo da ne bi bilo pjesme, nego ne bi bilo ni Bosne, a s njom, bogme, ni Hercegovine.

„Skitnica“ je, dakle, pjesma onog Mostara koji već godinama svoju životnu funkciju ispunjava crnčeći na gradilištima, rovareći ispod podignute haube kakvog Opel Kadeta iz osamdeset šeste ili skupljajući željezo, bakar i PET ambalažu, onog Mostara koji u trenucima večernjeg odmora pije pivo iz dvoguze flaše dok iz susjedne sobe dopire dječiji plač, onog, koji radnike lokalnog pogrebnog preduzeća već godinama iščekuje u svojim nezavršenim, na brzinu sklepanim kućercima što mirišu po prženom ulju i sasušenoj kadulji, nasađenim sve jedan na drugi, od Zalika, preko Mazoljica i Šehovine, pa do Tekije, Opina, Gnojnica i Ortiješa. U njoj je njegova bol vješto zakamuflirana općim mjestima jeftine narodnjačke lirike i može je oćutati samo onaj čiji je doživljaj života utemeljen na iskustvu izbjeglice. Zato je taj ojađeni i protjerani Mostar može čuti i prepoznati kao svoju vlastitu. U njegovoj semantici, pjesma je to o povratku u izgubljeni zavičaj. O onom što je trebalo biti, ali, eto, nikada nije, jer je, otkako je svijeta i vijeka, čovjeku suđeno da, prije svega, pati.

Stalno mi se, od te vrele ljetne večeri, u glavi premotava taj pitki narodnjački refren, skoro da me noću budi taj nepodnošljivo banalni vibrato kojemu u pjesmi pripada sve, ali mu u stvarnosti ne pripada ništa – ni kuća u kojoj je nekada živio, ni draga koju je nekada volio. Imam prijatelje, izbjeglice iz Gacka, koji uz njeg redovno piju i banče, jer ih vraća u ono Gacko koje već odavno ne postoji nigdje osim u njihovim uspomenama. Valjda zato u tom glasu prepoznajem onaj Mostar koji strogom centru grada i danas prilazi s osjećanjem nelagode i kristalno jasnom sviješću da tu ne pripada.

Osamdesetih godina prošloga vijeka, dok je i u pjesmi i u životu još sve moglo biti drugačije, taj je priprosti ruralni svijet, ni ne sluteći da će jednoga dana postati Mostar iz naše priče, u grad dolazio obično po nuždi – da prodaje sir iz mijeha ili vodi djecu na vakcinaciju – a ako bi sezonski pazar bio dobar, i iz ćejfa – bilo da gleda Veležove utakmice ili, pak, odlazi na koncerte tadašnjih zvijezda folk estrade poput Lepe Brene i Miroslava Ilića. Za te ljude, ovaj grad je bio velik i važan koliko i za one koji su u njemu živjeli, ali ga ponajviše zbog potcjenjivačkog odnosa gradske buržoazije, nikada nisu prestali osjećati kao nesvoj, kao životnu nužnost koja mora postojati samo da bi snishodljive i nafrakane gradske gospođe svakoga jutra mogle kupiti kilu kajmaka i pola kile zeleni. Eto, taj Mostar je u ratu popljačkan, popaljen i protjeran, pa danas u pust i napušten zavičaj odlazi u dane vikenda, kad zašute građevinske mašine i zatvore se stanice za otkup željeza, a žena u dugoj, pokućnoj haljini skine veš sa štrika i, prije nego uđe u razdrndano auto, nekoliko puta provjeri da li je dva puta okrenula ključ u ulaznoj bravi.

Svi ti subotnji i nedjeljni odlasci u rodnu grudu s vremenom su postali neka vrsta kolektivnog, porodičnog rituala. To su, na neki način, i duhovna putovanja, prave male sedmične hidžre, koje svoj lirski vrhunac dožive u nekom ejdetskom času kada, recimo, zbunjeni klinac sa zadnjeg sjedišta priupita zamišljenog oca „Gdje 'vo idemo, tata?“, a on, ne znajući šta da mu odgovori, nevoljko promrlja „Niđe“. Onaj ko to nije doživio, taj ni ne može znati da je „Skitnica“, prije svega, pjesma koja govori o bolu raseljene mostarske siće.

Ako je pjesma, po defaultu, oblik umjetnosti i ako je jedna od temeljnih funkcija umjetnosti da liječi rane, onda je Šakovićev šlager s početka milenija dokaz da je to moguće i u onim muzičkim formama koje baštine narodnjačko naslijeđe i kafanski folklor. Tako je barem ovdje, u ovom gradu gdje i pjesma i ljudska egzistencija još uvijek počivaju na žalu za izgubljenim životom.


Izvor:  tačno.net

ponedjeljak, 14. kolovoza 2017.

Opsada Mostara - knjiga koju nije imao ko napisati



Kada je početkom aprila 2008. godine, izašlo specijalno izdanje sarajevskog magazina Dani, u potpunosti posvećeno sarajevskoj opsadi, shvatio sam, tada po prvi put, da o opsadi Mostara, koja nije bila nimalo manje krvava i nimalo manje tragična, nema ko pisati. Mostar, prije svega, niti je kada za ovih dvadeset godina imao, niti ima danas, jednu jaku kritičku jezgru sastavljenu od takvih intelektualca kakvi su u to vrijeme bili novinari i pisci okupljeni oko magazina Dani, koji bi prije svega znali, a potom i željeli, promišljati njegovu sudbinu na jedan studiozan i ideološki neutralan način, bez primjesa patetike i rodoljubnog zanosa. To je naprosto tako, htio to neko priznati ili ne. 

O sarajevskoj opsadi napisane su ozbiljne knjige, tragedija opkoljenog Sarajeva obišla je i, na neki način, i danas obilazi svijet, dok tragedija Mostara, pogotovo onog njegovog dijela kojeg su u pepeo i srč punih deset mjeseci rastakali Tuđmanovi i Bobanovi krvoloci, polako ali sigurno nestaje u zaboravu. Sve ono što nije zapisano kao da se nikada nije ni dogodilo, reče davno jedan veliki ruski pisac. I bio je u pravu.

Šta je uopće napisano o opsadi istočnog Mostara, koja je počela, u to rano jutro, 9. maja 1993.? Vrlo malo. Od svega što mi je do sada došlo pod ruku, najviše me se dojmila monografija koju je, svojevremeno, objavio Centar za mir i multietničku saradnju – „Mostar urbicid“. Radi se o knjizi među čijim koricama je sabrano 300 fotografija različitih autora, koji su, često rizikujući vlastite živote, svojim objektivom zabilježili bjesomučno razaranje grada u periodu od 1992. do 1995. godine. Najupečatljivije pisano svjedočanstvo iz mostarskog ratnog pakla, djelo je, pak, jednog stranca. Radi se o odličnoj autobiografskoj knjizi engleskog aktiviste i humanitarca, prvog direktora Muzičkog centra Pavarotti u Mostaru, Davida Wilsona, „Lef Field“, koja, nažalost, još uvijek nije prevedena ni na jedan od jezika zemalja regiona. U poglavljima ove iznimno važne knjige koja se odnose na autorov ratni humanitrani angažman u Sarajevu i Mostaru, ispisane su vjerovatno i najsnažnije stranice o bošnjačko-hrvatskom sukobu u Hercegovini, te o bjesomučnom ubijanju istočnog dijela grada tokom 1993. i 1994. godine. I to je sve. U moru plačoljubivog i banalnog štiva, ne postoji niti jedno ozbiljno beletrističko pa čak ni faktografsko ostvarenje, izuzev već spomenuta dva primjera, koje bi književna povijest memorirala i, na sebi svojstven način, isporučila budućim naraštajima.

Ne prestajem se ni danas pitati zašto je to tako. Nepisano pravilo književnosti kaže da velike historijske tragedije iznjedruju velike knjige. Svjetska literatura prepuna je takvih primjera, a ja ću navesti samo dva koja se svih nas najviše tiču. To su Mehmedinovićev „Sarajevo blues“ i Vešovićeva „Poljska konjica“, dvije knjige koje na jedan majstorski način svjedoče o životu i smrti unutar opkoljenog Sarajeva. Tako velike knjige o ratnom Mostaru, onom Mostaru, dakle, koji je od 9. maja 1993. do aprila 1994. sistematski ubijan, protjerivan i razaran kao malo koji grad u modernoj ljudskoj historiji, nije imao ko da napiše. A nema, čini mi se, ni danas.

O ovome sam intenzivno razmišljao ovih dana, dok sam preslagivao stare časopise, u namjeri da ih, nakon godina i godina bacanja na gomilu, napokon sortiram prema broju i godini u kojoj su objavljeni. U svom tom silno dosadnom poslu, do ruku mi je, eto, dospio pomenuti broj Dana, koji je, zapravo, reprint njihovog izdanja iz 2002., posvećen obilježavanju desete godišnjice početka sarajevske opsade. Čitajući ga ponovo, nakon devet godina, stalno mi se vraćalo isto pitanje: kako je moguće da rat u Mostaru do danas nikada nije dobio tako opširnu javnu percepciju kakvu je imala opsada Sarajeva? Koliko je za to kriv sam Mostar i kakav je njegov današnji odnos prema toj famoznoj 1993.?

Važna su to, ali i prilično složena pitanja koja će još dugo tražiti sveobuhvatne odgovore. No, jedno je ipak sigurno: sjećanje na 1993. danas je u Mostaru raspolovljeno onako kako je raspolovljen grad i to je već stara priča. I dok zvanična hrvatska politika već godinama vrlo smišljeno i studiozno radi na tome da krivicu za ono što se desilo u Mostaru u potpunosti prebaci na drugu, probosansku stranu, dotle se odgovornost, uslovno rečeno, bošnjačkog Mostara, prema historiji i njenim faktima, koja je, uostalom, potvrdio i Međunarodni sud pravde u Hagu, ogleda ponajviše u činjenici da danas u njemu ne postoji ozbiljna, sistemska kultura sjećanja. Evo najjednostavnijeg primjera: od rata do danas bošnjački političari nisu uspjeli da se izbore za izgradnju jedinstvenog spomenika pripadnicima Armije RBiH, koji su odbranili grad. Nema u Mostaru danas ni ratnog muzeja, kao ni stotinu drugih stvari koje bi na jedan moderan i kulturološki ozbiljan način trajno svjedočile istinu o njegovoj tragediji.

Odnos bošnjačke politike prema 1993. danas se svodi na sasvim efemerna obilježavanja važnih datuma iz posljednjeg rata, koje po profanosti političkih govora, po džamijskom folkloru i po nedostatku šire kulturološke vizije, dosežu nivo karnevalizacije, a njihov jedini cilj je, zapravo, dnevno-politički profit. Ne pišu se ozbiljne knjige, ne rade se značajne studije, ne osmišljavaju se novi kulturni projekti, a o nedostatku bilo kakve ratne, kritičke autorefleksije, koju se nipošto ne bi smjelo izostaviti, da ne govorim. Istočni dio grada danas je mjesto u kojem ne postoji niti jedna izdavačka kuća, jedva da ima ozbiljnu knjižaru, jake i nezavisne novine također nema, a nema, čini mi se, ni onih koji bi se rješavanjem ovih problema htjeli ozbiljno pozabaviti. Podsjetio bih ovdje na jednu rečenicu Nihada Kreševljakovića, višegodišnjeg direktora sarajevskog ratnog pozorišta SARTR, koja mi se čini iznimno važnom: „Od načina na koji ćemo sjećanje prenijeti budućim generacijama zavisit će i trajanje i kvalitet tog sjećanja.“

U sjenci ovog, rađa se još jedna vrsta odnosa Mostara prema 1993., ona koju danas mahom zastupaju tobožnji, samoproglašeni intelektualci i pisci mlađe generacije, a koja nije nimalo manje naivna i pogubna. Taj odnos zasnovan je na pogrešnoj pretpostavci da o posljednjem ratu uvijek morate govoriti na način da smo za njega svi podjednako krivi, pri čemu se svjesno zanemaruje činjenica da utvrđivanje odgovornosti i krivice za ono što se desilo, historija vrši na temelju činjenica, a ne na temelju političke korektnosti. Zato kada čitate ili slušate one koji ratu pristupaju isključivo iz ove perspektive, stičete dojam da se baš i ne zna pouzdano ko je to 1993. osnovao koncentracijske logore u Hercegovini ili ko je do u temelj srušio istočnu obalu Neretve, ali je izvjesno da je taj neko bio prilično zao. Relativiziacija povijesti, ideološko-politička i medijska manufaktura činjenica, stvaranje paralelnih istina, zapravo su samo neke od najreprezentativnijih karakteristika vremena u  kojem živimo, a kojeg teoretičari globalnih društveno-političikih odnosa nazivaju erom post-isitne.

Ima jedna pjesma Zbigniewa Herberta, „Izvještaj iz opsjednutog grada“, napisana davne 1981. godine, u Warszawi, u vrijeme kada je poljska komunistička vlada usvojila set zakona kojima je ograničila normalan život u toj zemlji, a  kojom se otvara već spomenuti broj magazina „Dani“. Njena veličina je u tome što su u njoj sabrana iskustva svih opsjednutih i ratom razaranih gradova, od Sharuhena i Meggida do Sarajeva i Mostara. Ovdje, na kraju ovog kratkog teksta, donosim nekoliko njenih posljednjih stihova kao mali sumarij svega onoga što o ratnom Mostaru nikada nije zapisano:

... groblja rastu smanjuje se broj branilaca 
             ali odbrana traje i trajat će do kraja
            i ako Grad padne a preostane jedan
            on će nositi Grad u sebi putevima izgnanstva
            on će biti Grad

            gledamo u lice gladi u lice vatri u lice smrti
najgore je od svih – lice izdaje 

            još samo su naši snovi ostali neponiženi.

Izvor: tačno.net