petak, 29. rujna 2017.

Nepotizam, poltronstvo, itd.



U to vrijeme, a bilo je to negdje krajem ljeta 2008. godine, već nekoliko mjeseci bio sam bez posla. S diplomom nastavnika bosanskog jezika i književnosti, prethodno sam devet godina proveo u jednoj građevinskoj firmi, od čega sam prve tri radio kao običan radnik ili, kako se to u kolokvijalnom jeziku kaže – argat, odnosno irgat. Tog jutra imao sam zakazan intervju u jednoj osnovnoj školi, gdje su primali nastavnika bosanskog jezika i književnosti. Članovi komisije držali su me skoro sat vremena u školskom holu i onda svega pet minuta razgovarali sa mnom u nekoj kancelariji, koja je zaudarala na ustajali duhan, kolonjsku vodu i puder. Bilo ih je sedam i svi su odreda buljili u spise koje su imali pred sobom. Onog trenutka kada su me počeli gledati i postavljati mi pitanja, znao sam da nema čemu da se nadam. Dao sam odgovore koje su tražili, ispunio formular s ličnim podacima i izašao vani. 

Desetak dana poslije, naletio sam u Fejićevoj na direktora pomenute škole. „Vidiš“, rekao mi je tada, „posao za koji si konkurisao već je bio rezerviran za jednu djevojku. Zvali su iz Stranke, s najvišeg vrha, i rekli da mora biti primljena. Nemoj ovo shvatiti lično, ali znaš i sam kako kod nas stoje stvari.“ Klimnuo sam glavom, uloživši ogroman napor da suzbijem bijes koji je kiptio u meni. Na rastanku mi je stegao ruku i, primakavši lice, snizio ton do krajnjih granica: „Poslušaj me, učlani se u Stranku. Pametan si dovoljno da znaš da ćeš jedino tako dobiti posao. Džaba ti sto tvojih knjiga i sto tvojih diploma.“ Hvala Bogu pa nije bio u pravu.

Vjerovatno u ovom gradu danas nema mladog čovjeka s fakultetskom diplomom koji nije doživio slično iskustvo. Poznajem, kao, vjerujem, i većina vas, veliki broj onih koji su, stavljeni pred ovaj neljudski izbor, odlučili izdati vlastite ideale zarad gole, materijalne koristi. U jednu ruku, ko im može zamjeriti zbog toga? Uložite četiri, pet ili šest godina života u studij, završite ga, i onda, kada dođe vrijeme da taj trud materijalizirate, shvatite da vas od posla za koji ste se školovali dijeli još samo jedna tako mala i beznačajna stvar kao što je članstvo u Stranci. „Cijena? Prava sitnica“, rekao bi Sir Oliver.

Međutim, daleko od toga da je stvar tako jednostavna, jer radi se ovdje, naprosto, o nekoj vrsti društvene anticipacije koja uvijek dođe na naplatu. Ne prođe mnogo vremena, a vi shvatite da sve ono što vas čini takvima kakvi jeste, što vas je rodilo i odgojilo, od čega se intimno zgražate, od čega sagorijevate, sve je to tim ljudima strano, beznačajno i mizerno – oni u vama ne vide jedinku, biće, čovjeka, ličnost, stav, već isključivo alat, sredstvo, brojku, odanost, poslušnost... Zato je cijena, ipak, mnogo veća – i za pojedinca, i za društvo u cjelini. Quae peccamus iuvenes, ea luimus senes, kaže jedna latinska izreka. Što griješimo kao mladi, ispaštamo kao stari. Kolektivna cijena, pak, zasijeca duboko u temelje demokratskog društva i njegovih fundamentalnih postulata, favorizirajući političko plebejstvo, nedostatak pluralizma, intelektualno jednoumlje i odsustvo bilo kakve ozbiljne javne kritike u odnosu na apolitičnost, razliku u mišljenju, kritički stav... Tako su najveći protivnici komunističke partokratije – a većih od ovdašnjih nacionalnih stranaka nema – stvorili identičan sistem vladanja, zamijenivši tek komunističke bogove svojima. „Iz totalitarnog sustava, koji je privilegirao ateiste, preko ratne noći našli smo se u konfliktnom društvu, subdruštvima i zatvorenim nacionalnim i religijskim zajednicama koje privilegiraju teiste“ – tako bi to objasnio fra Ivan Šarčević, jedan od dvojice meni omiljenih vjerskih likova (drugog ću spomenuti na kraju narednog pasusa).

Što iz nesposobnosti da se nose s datim okolnostima, što iz vlastitih interesa, i vjerske organizacije su, nažalost, prešutno dopustile politici da se obilato koriste religjom u stvaranju lažne slike o vlastitoj, individualnoj i kolektivnoj etici. Naravno, termin vjera ili religija ovdje treba shvatiti uslovno, u smislu onoga što njemački teolog Johan Baptist Metz naziva „religijom bez Boga“. To je religija kojoj nije svrha Bog, nego je ona, prije svega, okrenuta svjetovnim stvarima i interesima – dakle, religija kao pomodarstvo, kao politika, ili pak kao vrlo važan element jednog šireg, dominantnog društveno-političkog kodeksa ponašanja. Analizirajte prve redove u ovdašnjim džamijama (za Bajrame i džuma-namaze) i crkvama (za Božić/e i procesije) – gdje ti ljudi rade, kolika su im primanja, kako su došli do radnih mjesta, šta ih je kvalifikovalo za poslove koje obavljaju, gdje i kada su stekli diplome, u kakvim stanovima i kućama žive, kakve automobile voze, gdje im rade članovi uže i šire porodice, i shvatit ćete o čemu govorim. Čast izuzecima, kojih uvijek i svugdje ima. „Treba uvijek razlikovati manifestnu i kolektivnu religioznost od one intimne i nutarnje pobožnosti i pobožnih djela“, ističe u jednom svom predavanju profesor Enes Karić.

Svedeni na stranačke iskaznice, izgubili smo svoju pojedinačnost, svoju ljudskost i postali društvo poltrona, oportunih i uhljebljenih beskičmenjaka bez stava i karaktera, stado praznoglavaca koji svoju životnu funkciju ispunjavaju zadovoljavajući najprimitivnije nagone, a takvima se lako manipulira i još lakše upravlja. Prestali smo, kao građani, reagirati na društvene devijacije – nepravda je jedna od najrasprostranjenijih i najukorijenjenijih – iz straha za vlastiti posao, za vlastitu karijeru, za veću platu. Što se više otuđujemo jedni od drugih, to smo duhovno i kulturno pustiji, ali i politički kolektivniji. Put ka uređenom društvu, međutim, ne ostvaruje se imaginarnim političkim jedinstvom niti ucjenjivačkim preobraćivanjem ljudi na vlastiti politički koncept ili ideju, nego upravo suprotno: odsustvom svake takve pomisli. I upravo je to stanje apsolutne kolektivizacije ono kojem najviše teže i iz kojeg najviše profitiraju naši Stranački oligarsi.

Koliko god da poštujem one koji su se iz najiksrenijih pobuda odlučili baviti politikom, slijedeći, dakle, vlastite ideale i s namjerom da svojim angažmanom doprinesu razvoju društva, toliko sam se oduvijek zgražao nad svim onim intelektualnim i moralnim pigmejima, tim poluljudima koji su u politiku ulazili isključivo radi vlastitog interesa i koristi. Energija koju ulažu u zadovoljenje ličnih interesa pogonsko je gorivo većine zala u današnjem društvu. Oni su u stanju prodati i posljednju mrvu vlastitog dostojanstva samo ako je cijena na nivou njihovih apetita. A takvih je danas, u ovom našem Mostaru, ali i u cijeloj državi, rekao bih, toliko više da su ovi prvi, koji su stjerani na margine i ostavljeni bez bilo kakvog ozbiljnog uticaja na stvarnu politiku, postali nepoželjni izuzeci.

Zato se u svakom onom da, koje čovjek kaže Stranci radi vlastitog probitka, a mimo svoje volje, svojih stavova i svojih ideala, krije jedno veliko ne, prije svega sopstvenom dignitetu,  a potom i modernom, osvještenom, uređenom i demokratski naprednom društvu. Istina, alternativa nije nimalo blistava – možete doživjeti da s fakultetskom diplomom radite na baušteli ili konobarišete za sitninu, ali u poređenju s mirnim snom i onim osjećanjem slobode kakvo može proizvesti samo iskren i hrabar čin građanskog bunta, cijena je, uistinu, prava sitnica. 

Izvor:  tačno.net

utorak, 19. rujna 2017.

Grabovica




Za pjesmu Anđelka Vuletića „I ja sam ovdje ubijao“, prvi puta sam saznao čitajući tekst Ivana Lovrenovića ,„Jedan pisac, jedna pjesma“. Objavljena još davne 1985., u Vuletićevoj zbirci „Križaljka za čitanje sudbine“, ta je pjesma, baš kao i njen autor, danas prilično zaboravljena u svim našim književnostima. Valja nam je, načas, vratiti iz mrtvih:

Unutar tvrđave svijetle imena.
Umorenih.
David. Oskar. Jahiel. Eli. Rahela … i tako u nedogled
Kad bi se tek samo slova slagala jedno
Na drugo
Ni sunce im ne bi ostalo daleko.
Kad bi se tek samo od imena gradio novi grad
Bio bi tri puta veći od Sarajeva.
Ali ja nisam tu
Da vidim kako se podižu
Gradovi.
Došao sam da se na sav glas zapitam.
Pa zar je to zaista naša slika,
(Koliko sam tada imao godina).
I neka se upamti premda se to što ću reći otima razumu.
I ja sam ovdje ubijao 1941.
Oko tvrđave proljeće
Pogled na Sarajevo
Kao što je i tada bilo proljeće i kao što je i tada
Bio pogled na dolinu s gradom i rijekom
A ja sam zatomljen u svoju sumnju
Hoću li reći istinu kad kažem:
I ja sam ovdje ubijao.

Zato što je ubijao onaj što je kao i ja imao
Dvije ruke
Dva oka
Kolijevku
Osmijeh
Ognjište
Oca i sina i braću i zvijezdu
Svoje ime i svoje sarajevsko
Proljeće.

(Bio iz istog grada i od istog jada
Od istog roda i od istog snova).

Pa zato ne mogu a da ne vrisnem
Na sav glas:
I ja sam ovdje ubijao.

Ta je Vuletićeva pjesma sve o čemu sam posljednjih dana mogao da razmišljam. Došla mi je onoga časa kada sam shvatio da moram otputovati u Grabovicu i napisati tekst o zločinu koji je, prije ravno dvadeset četiri godine, počinila Armija RBiH, ona ista u koju sam bio regrutovan sedam mjeseci nakon tih stravičnih događaja. Eto, od tada me taj razarajući refren ne napušta ni za čas, stalno ga čujem kao lelek neke daleke, raspukle frule – I ja sam ovdje ubijao.

Septembar je mjesec i ljeto se bliži svom kalendarskom kraju. Neretva je duboka i mirna, a rastinje uz njeno korito još uvijek bujno i sočno zeleno. Tek s prvim danima oktobra, stabla će početi da osjetnije žute i venu. Na prilazu Grabovici, u jednom zatonu, nedaleko od uskog, željeznog mosta, privezan uz obalu, mirno pluta minijaturni splav skovan od euro paleta. Zrake sunca odražavaju se na riječnoj površini, stvarajući oštre i zasljepljujuće odbljeske. Obično jutro, jednog sasvim običnog dana u Hercegovini.

Grabovica je selo na krajnjem sjeveru mostarskog gradskog područja. Pruža se s obje strane Neretve, između pruge s jedne i magistralnog puta M 17 s druge strane. Pod jarkim jutarnjim svjetlom, obnovljene kuće djeluju prazno i napušteno. Osim nekoliko starijih ljudi, danas nema nikoga ko bi ovdje živio. Izlazim iz auta i zapućujem se prema spomen obilježju podignutom uz seosku cestu. Na mermenoj ploči ispisana su imena ubijenih civila hrvatske nacionalnosti, njih trideset troje, koja kao da ponavljaju mučni ritam Vuletićeve pjesme: Pero, Dragica, Ivan, Matija, Mladen... U podnožju spomenika, vijenci i ugasle svijeće, ukrašene šahovnicama. Vjetar šuška lentama i odozdo, s rijeke, donosi vlažni miris vegetacije. Sve je ovdje tako mirno i ljudski tiho. I ja sam ovdje ubijao.

U noći s osmog na deveti septembar 1993., pripadnici 9. brdske brigade Prvog korpusa Armije RBiH, pogubili su većinu stanovništva ovog sela (preživjeli su, nekim čudom, samo Goran i Zoran Zadro – braća u dobi od jedanaest i trinaest godina). Ubijali su, između ostalog, koljući, paleći žive ljude, razapinjući ih na krst i nabijajući na kolac. Zločin je to s već viđenom i nama dobro poznatom balkanskom strukturom: smrt sama po sebi nije dovoljna, nego je žrtvu potrebno poniziti, najterati je da pati i umre na način koji joj ne dolikuje. Kakav je uopće to poriv koji može biti zadovoljen samo time da se oskrnavi tijelo, da se čovjeku na tako svirep način oduzmu njegovo ljudsko dostojanstvo i dignitet? Pišući o nacističkim zločinima u logorima za Jevreje, Robert Antelme je kazao da svaki zločin počiva na nemogućnosti krvnika da svoju žrtvu pojmi kao ljudsko biće. Kanonska rečenica svakog zločina – to nisu ljudi kao mi.

Gdje sam uopće bio tog 9. septembra 1993.? Koliko sam tada imao godina? Ne mogu se sjetiti ničega u vezi s tim datumom. Protjerani iz stana na Aveniji, majka, braća i ja, stanovali smo još od maja na istočnoj obali Mostara, u pločari koja je pripadala rahmetli ocu, intenzivno strahujući od toga da će jedna od stotina HVO-ovih granata koje su svakodnevno padale na naše naselje završiti u njenoj krhkoj i dvadeset godina staroj konstrukciji. Jasmin je tada imao pet godina, Eldin jedva tri mjeseca. Mladenka Zadro, najmlađa žrtva ovog zločina, bila je samo godinu dana mlađa od Jasmina. Ljubica Zadro, njena majka, imala je isto godina kao i moja majka – trideset sedam. Zanijemim i barem po jednom umrem pred tim užasnim usporedbama.  

Kiša koja je padala prethodnog dana, isprala je i razrijedila zrak. U obližnjem dvorištu, laje pas. Pred jednom kućom, postavljena uz željezni stol na verandi, plastična stolica doziva nečije prisustvo. Da li je taj neko ko je nedavno u njoj sjedio u srodstvu s ljudima čija su imena otisnuta na spomen-ploči? Ponovo ih čitam i shvatam da nedostaje ime Ljubice Šarić. Te kobne noći, zločinci su joj, pred očima, ubili muža, Ivana, a nju silovali. Jedno vrijeme je provela u zatočeništvu. Kada se, najzad, domogla slobode, počinila je samoubistvo. Njena sudbina je toliko jeziva da se opire riječima: o njoj se može samo šutjeti.

Dok stojim pred spomenikom, osjećam nešto što nisam osjetio već godinama: volio bih zapaliti cigaretu. Iako sam prestao pušiti prije desetak godina, potreba za nikotinom duboko je utkana u moje biće. Javila mi se sasvim neočekivano kao odjek neke stare, davno minule želje. Jesam li morao doći ovdje da bih pisao o svim tim strahotama koje su se dogodile prije tačno dvadeset četiri godine? Je li mi ovo iskustvo zaista bilo potrebno kako bih smrt Mladenke Zadro ili Ljubice Šarić doživio kao smrt svojih najbližih? Naravno da nije. Došao sam, zapravo, iz jednog mnogo dubljeg i sasvim ličnog razloga, pomiren s mišlju da se odavde neću vratiti isti, neozlijeđen. Došao sam da čujem ovu groznu tišinu, koja govori odsustvom trideset troje nevinih ljudi. Da vidim ima li u toj tišini išta moje. Da potvrdim vlastitu, vuletićevsku sumnju: jesam li i ja ovdje ubijao?

Prilazim željeznoj ogradi koja travnati plato ispred minijaturnog trga dijeli od zarasle obale i gledam u rijeku. S magistralnog puta, na drugoj strani, dopire zujanje automobilskih motora. Moja misao zamišlja scene i prizore, uranja ih u prostor, natapa vremenom – rafali, vrisci, mučenja, silovanja... Slike su oštre kao da dolaze iz mog vlastitog iskustva. Kao da sve to vidim posredstvom onih koji su ovdje ubijeni. Osjećam kako me sav taj užas preplavljuje, ne ostavljajući u meni mjesta ni za šta drugo. Razmišljam o prirodi zločina, o nikada do kraja shvaćenoj tezi da zločinac posmatra žrtvu kao nešto što nije u potpunosti ljudsko biće, odnosno kako kaže Antelme – kao da pripadnost ljudskoj vrsti nije sigurna, kao da se iz nje može izaći i ući. Da bi stigla do razrješenja vlastitih etičkih dilema, Vuletićeva pjesma se spušta u samo srce užasa, došavši, u svom crescendu, do spoznaje da ljudski identitet pripada žrtvi koliko i krvniku, a krvniku koliko i nama (Zato što je ubijao onaj što je kao i ja imao / Dvije ruke / Dva oka...). I to je upravo ono što najviše peče: najgori među nama ljudi su kao i mi, ponekad čak i od istog grada i od istog jada, od istog roda i od istog snova.

Postoji samo jedna riječ koja opisuje ono što se dogodilo u Grabovici. To je riječ zločin. Njegovu prirodu možemo razumijevati u svoj njenoj banalnosti, onako kako ju je prije šezdesetak godina vidjela i objasnila Hana Arendt, dakle, kao djelo određene grupe ljudi, kriminalnih tipova, umobolnih kasapa, ili je pak možemo posmatrati na metafizički način, danteovski i miltonovski, dajući joj posve izvanljudski smisao i karakter. I zaista, jesu li stanovnike ovog sela pogubile poremećene ubice ili pak Luciferovi demoni pod ljudskom krinkom? U uskom prostoru između kristalno čistog nebeskog plavetnila i blještave riječne površine, već dvadeset četiri godine visi to pitanje, čekajući nekog ko zna odgovor.

Sjedam u auto i napuštam selo, prateći križni put koji vodi od spomenika prema mjesnom groblju. Letimično podignem pogled i na obližnoj uzvisini vidim otvorenu grobljansku kapiju. Neko se unutra moli za spas nečije duše. Neko od istog roda i od istog jada – opet čujem onu daleku, raspuklu frulu. Kada se jednom pročitaju, pjesme poput Vuletićeve, više se ne mogu zaboraviti. Snaga kojom opstaju u našem sjećanju, nadilazi snagu same književnosti. Njihovi stihovi su poput zublji koje strše iz mračnih podruma naše savjesti. Da li su je čitali oni koji su ubijali u Grabovici?

Da li su je čitali oni koji su ubijali?



NAPOMENA:

Vrhovni sud Federacije BiH je 2008. godine potvrdio presude lokalnih sudova od trinaest godina zatvora za dvojicu ubica grabovičkih civila, Seada Karagića i Harisa Rajkića, kao i za Nihada Vlahovljaka, naredbodavca i njihovog pretpostavljenog.

Međunarodni sud pravde u Hagu, oslobodio je vrhovnog komandanta bosanskohercegovačke Armije, Sefera Halilovića, bilo kakve komandne odgovornosti za ovaj zločin.

Izvor: tačno.net

ponedjeljak, 11. rujna 2017.

Dvije priče


Priča prva: NEIMAR RADE

Ima jedna stara mostarska narodna pjesma, koju navodi Carl Peez, austrougarski putopisac, u knjizi „Mostar i njegova kultura – Slika jednog grada u Hercegovini“ (1891.). Spominje je i austrijski vojnik, Robert Michel, u svojim mostarskim putopisima (1908.), a u nešto izmjenjenoj verziji u odnosu na Peezovu, donosi je i publicista i novinar, Muhamed Ajkić u knjizi „Mostarski Stari most“ (1936). Zaslužuje ta pjesma trenutak naše pažnje, uz napomenu da se radi o Ajkićevoj verziji:

Mila braćo, čuda golemoga
Kad se gradi kamena ćuprija
U Mostaru na vodi Neretvi
U cara je ni u kralja nejma:
Majstor joj je neimare Rade
Gradio je za nuždu golemu,
A da svoju on otkupi glavu,
Jer ga Turčin bješe osužnjio,
Pa je gradi četiri godine.
On načini kamenu ćupriju

Elem, tamo gdje prestaje pjesma, počinje priča. A ona kaže da se Most, u toku gradnje, nekoliko puta rušio u Neretvu. Da bi pobijedio lošu karmu, Rade je, na savjet Podveleške vile, u temelje Mosta dao zazidati dvoje zaljubljenih. Snaga njihove ljubavi, držala je, eto, kameni luk iznad rijeke skoro četristo pedeset godina, sve dok ga nije srušila ljudska mržnja.

O tome ko je bio neimar Rade i je li mu vila iz Podvežeja svojim savjetom spasila glavu, narodna priča ne zna ništa. Sigurno je samo to da Rade iz pjesme nije, niti može biti, onaj jedini Rade kojeg je historija ovjenčala nadimkom Neimar – Rade Borović, zidar iz Bara, inače protograditelj manastira Ljubostinja, u blizini Trstenika, u Srbiji. Pa ipak, ako bi nam bilo dopušteno da se na trenutak ušunjamo u Radin kasniji život, vjerujem da bismo ga zatekli u nekoj seoskoj krčmi, očiju prikovanih za čokanj u koji se svakoga časa sprema strovaliti, dok, po ko zna koji put, po glavi valja jednu te istu misao: kakav je i to most kad ga nauzgor mogu držati samo ljudske kosti i bješe li ono dobrostiva vila ili sam vrag što ga natjera da bira između svoje i tuđih glava.

Pjesme o neimaru Radi i legende o ljubavnicima uzidanim u temelje Starog mosta, sjetio sam se neki dan, kada su skoro svi ovdašnji portali izvijestili o tome kako je neku djevojku na Mostu zaprosio njen dečko, nakon što je, potajno, a zapravo u dosluhu s njenom majkom, iz nekog svog, američkog, doputovao u ove naše, mostarske živote. Nije to ni prva ni posljednja takva priča, uostalom, prošnje spadaju u onu vrstu događaja koji su, andrićevski rečeno, opće mjesto u životima svih velikih svjetskih građevina, te su samim tim lišeni bilo kakvog senzacionalizma. Pa opet, za njom se raspomamio ovdašnji bofl žurnalizam do te mjere da gotovo i nije bilo portala koji bi je ignorirao. Ako je suditi po lavinama komentara na društvenim mrežama, priča je izazvala ogroman interes onog dijela javnosti kojemu nikada nije dosta jeftine patetike i za koji bi se moglo reći da ne živi život, nego igra rolu u svojoj omiljenoj turskoj sapunici. Jedino, zapravo, što u pomenutoj priči zavrjeđuje našu pažnju, jeste ono što ona, u svom neznanju, nehotično priziva: sjećanje na one dvije zazidane duše – dva galeba, što se za toplih ljetnih dana, kako je to slikovito opisao Robert Michel, strmoglavljuju za komadićima kukuruznog hljeba bačenim u rijeku.


Priča druga: KOMUNALNI NERED

O čemu bi ovdašnji intelekutalni polusvijet pričao posljednjih desetak dana da nije bilo epizode s prošnjom na Mostu, ne zna se, ali bi se, siguran sam, nešto slično već našlo. U gradu, u kojem zrak vonja po pretrpanim kontejnerima i u kojem se ratne ruševine prijeteći naginju nad glave prolaznika, ljudi imaju neizlječivu potrebu da se pretvaraju kako je sve, zapravo, u savršenom redu. Kao na vlastitu kožu, navikli smo se na Mostar u kojem je malo šta onako kako bi trebalo biti i to je naš navjeći usud.

Sami smo sebe osudili da živimo u gradu, kojeg je najtačnije opisao Yehuda Amichai, pišući, opet, o nekoj svojoj, izraelsko-palestinskoj stvarnosti: Lepršaju naše zastave / Lepršaju njihove zastave / Neka oni misle da smo mi radosni / Neka mi mislimo da su oni radosni. Smisao vlastitog postojanja ovdje je definiran odnosom prema onom drugom, kojeg stalno treba uvjeravati da je naš jad zapravo naša najveća sreća. Za takvu vrstu dojma potrebne su nam zastave, džinovski vjerski simboli od željeza i betona i bofl žurnalizam, a ne, naprimjer, efikasna i rentabilna komunalna preduzeća (u Mostaru ih ima čak pet!), koja su – o tome govori i nedavno prezentirano istraživanje nekoliko lokalnih udruženja okupljenih pod jedinstvenim nazivom „Naše društvo“ – žderači budžetskog novca i oličenje neodgovornosti i nerada.

Taj bi se komunlani nered dao izraziti još jednim mostarskim paradoksom: što je više komunalnih preduzeća, to je u gradu manje čistoće. Čistoća ulica važna je još samo onim rijetkim među nama koji smisao postojanja vežu za praktične i normalan život neophodne stvari, a ne za obezljuđene velikonacionalne ideje. Istina je, zapravo, da se većini živo fućka i za gradsku čistoću, i za komunalna preduzeća, i za sve ono što stane u semantičko polje sintagmi normalan grad i normalan život. Za koji mjesec, niko se više neće sjećati pomenutog istraživanja, iako će nam ulice jednako zaudarati na ubuđale kuhinjske otpatke i rastočeni karton. Grad će utonuti u svoje prirodno, komatozno stanje, pokoren i okovan šutnjom. Ona je ovdje na posebnoj cijeni, pogotovo ako ima intelektualni prefiks, odnosno ako upražnjava potrebu da se javnom, argumentovanom kritikom doprinosi nekakvom boljem i urednijem društvu.

To da svako vrijeme ima svoje priče, naučilo nas je naše čitalačko, ali i neko opće, životno iskustvo. Dobre priče pamte se i onda kada više ne bude onih kojima mogu nešto novo saopštiti. Znaju se iznenada pojaviti i onda ponovo potonuti u prividni zaborav, sve dok sjećanje na njih ne evocira neki naizgled glup i nevažan događaj. Takva je priča o neimaru Radi i ljubavnicima zazidanim u temelje Starog mosta. Loše priče se zaborave kao što se zaborave tmurni i prespavani dani. Njihova smrt je konačna i nema tog događaja koji bi im udahnuo novi život. Onima koji će doći poslije nas, naše priče neće govoriti mnogo. O nama će im najbolje govoriti naša šutnja.

ponedjeljak, 4. rujna 2017.

Partizansko groblje




U ono davno vrijeme dok nam je historija još uvijek bila jedna, a država u kojoj smo živjeli, u nekom lijepom i ugodnom neznanju, lagano klizila ka svom konačnom raspadu i općoj katastrofi, išli smo, obično u dane državnih ili republičkih praznika, na Partizansko groblje, jedan od najautentičnijih spomenika socijalističke kulture na ovim prostorima, kako bi položili vijenac i odali počast mostarskim partizanima – tim velikim i dobrim ljudima koji su, kako su nas tada učili u školi, „nesebično dali živote za našu slobodu“. Ne znam šta su te iterativne i prilično dosadne posjete značile našim nastavnicima, no što se tiče nas, išli smo, prije svega, da se smijemo našem omalenom, zdepastom, i do zla Boga smiješnom nastavniku historije, drugu Vasku Vujoviću, članu gradskog orkestra za svečanosti i sahrane, ili kako se to već onda zvalo, dok bi, onako omalen i sav okrugao, puhao u svoju golemu, savijenu trubu (tada nismo znali da to nije truba već korno ili rog), a mi u svakoj odsviranoj noti prepoznavali ponešto od njegove čuvene nastavničke teatralnosti i komedijaštva. 

Iz tih davnih godina, iskrsne mi, ponekad, pred oči kakva bistra i jasna slika – osmijeh djevojčice u koju sam bio zaljubljen, neprijateljski pogled kakvog fakina iz drugog razreda ili sasvim nasumičan prizor upotrijebljenog i u okolno žbunje bačenog kondoma, kojem se istiha cerekao kompletan muški dio razreda – no daleko su najživlji u mome sjećanju oni šestougaoni, kameni cvjetovi iznikli iz vlažne i uredno pokošene trave, na kojima bijahu isklesana imena poginulih partizana – njih sedamsto pedeset, uglavnom dvadesetogodišnjaka, među kojima je bilo i trinaest narodnih heroja. Tek mnogo godina kasnije, kada od svega ostane samo ovo daleko i plitko sjećanje, shvatit ću da to što tako jasno pamtim i nisu bili cvjetovi, nego kameni panjevi, ostaci posječenih stabala, koji, po zamisli beogradskog arhitekte Bogdana Bogdanovića, simboliziraju čitavu jednu prerano okončanu mostarsku mladost.

Bilo je to, dakle, u vrijeme kada smo, kao velika i ponosita nacija, bili opijeni samoupravnim rodoljubljem i kada još uvijek nije bilo izvjesno da će nacionalističke političke elite uništiti jugoslavensku socijalističku utopiju. Kada se jednoga dana i to dogodi, historija kakvu smo nekada poznavali i učili, nestat će iz naših života onako kako već nestaju nepotrebne i potrošene stvari. Njen jedini grijeh bio je u tome što tada nismo znali da su sve historije ovoga svijeta manje ili više lažne. U našem slučaju, razlika između „manje“ i „više“ tačno je onolika kolika je razlika između Josipa Broza i Ante Pavelića ili Josipa Broza i Draže Mihajlovića. Ili pak Josipa Broza i Muhameda Amina el Huseinija. Na kraju je ispalo tako da nas ta razlika zamalo sviju nije koštala glave.

Iza te iščezle, prekrižene historije ostali su njeni spomenici, zaboravljeni i tužni kao što je tužna spoznaja da u ovim našim zatucanim balkanskim kulturama zločinci, na kraju, uvijek nadžive heroje. Jedan rat bio je dovoljan da se naša prošlost zauvijek promijeni i u potpunosti preokrene, da se iz nje izbrišu oni po kojima smo do jučer nazivali ulice, škole i trgove, a njihovo mjesto zauzmu oni koji su se o nju debelo ogriješili. Naše današnje historije prepune su takvih primjera. One nas uvjeravaju da smo iz svega što nas je snašlo izašli kao pobjednici, iako nam je svima jasno da je okus te pobjede bljutav i, prije svega, lažan. Zato su sve naše historije, koliko god da ih ima, u suštini, dehumanizirane: one stoje u suprotnosti sa stvarnim iskustvom, sa sjećanjem. One su profane i male jer su mali i profani razlozi zbog kojih su pisane i jer su male i profane duše njihovih lažnih junaka.  

U vrijeme kada ova priča počinje, nije se znalo da će u stvarnosti i životu sve biti baš tako kako je i bilo. Mi, učenici Desete osnovne škole „Braća Ribar“, priželjkivali smo neku drukčiju budućnost za koju nije bilo nikakve šanse da se dogodi. U njoj bi danas na Partizansko groblje odlazila neka druga djeca, a mi bi s nestrpljenjem iščekivali utakmicu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Rusiji, raspravljajući o tome da li Pjanić, Matić i Modrić mogu igrati zajedno u veznom redu. Za sve nas koji smo dio svojih života proveli u bivšoj državi, trebalo bi napisati jednu takvu historiju – historiju svega onoga što se nikada nije dogodilo, a moglo je, da nije bilo onako kako je već bilo. Takvu bi, eto, historiju imalo više smisla izučavati od svih onih koje nam danas propovijedaju da je Partizansko groblje spomenik podignut pogrešnim ljudima i još pogrešnijoj ideologiji.  

Partizansko groblje simbol je upravo one historije koje više nema i koja više nikoga ne zanima. Zaraslo u kupinu, travu i šiblje, iscrtano svastikama i ustaškim grafitima, pretvoreno u deponiju i zaboravljeno od svih, ono živi svoju tihu partizansku prošlost na jedan sumoran i mučan način. Danas skoro da i nema nikoga kome bi to mjesto bilo važno, osim, valjda, onog malobrojnog SUBNOR-ovog članstva, i nas – učenika bivše Desete osnovne škole, koji smo tamo išli slušati svoga nastavnika historije dok, sav uparađen i koncentriran na notni zapis, puše u neki čudni, smotani instrument, po čijoj se zlaćanoj patini prelijevaju ranojutarnji sunčevi zraci. Kada god razmišljam o tim davnim, izgubljenim danima, sjetim se riječi Bogdana Bogdanovića, izgovorenih na otvaranju memorijala, prije tačno pedeset dvije godine: “Kako će ovu građevinu tumačiti posle nas? Šta će u njoj videti, šta će doživljavati? Hoće li im ona štogod reći? Hoće li i deca naše dece videti u ovom spomeniku sliku nekog čudnog, ponosnog i humanog grada, dignutog kao fatamorgana negde između neba i zemlje? I hoće li u njemu prepoznati svoj grad u jednom davnom, ponosnom i teškom vremenu kada je najteže od svega bilo biti i ostati čovek?”

Drug Vasko Vujović umro je početkom milenija. Ne pamti se kakvu je historiju podučavao nakon što je ona za koju je bio ekspert prognana iz svih naših škola, ali se zato pamti da je na njegovoj smrtovnici, na onom centralnom mjestu, gdje se obično ističu religijska obilježja, neko otprintao harfu. O toj harfi i načinu na koji je dospjela baš tu, gdje joj je, pod ovim vaskolikim jugoslavenskim nebom, tog dana jedino i moglo biti mjesto, ova priča ne zna ništa, ali je zbog tog čudnog, nesvakidašnjeg detalja sklona povjerovati da na ovom svijetu još uvijek ima nade za one koji su odlučili da do kraja ostanu – ljudi.

Izvor: tačno.net