subota, 7. listopada 2017.

Oči Amy Winehouse

Amy Jade Winehouse umrla je 23. jula 2011. godine, u londonskoj četvrti Camden, u Engleskoj. U trenutku kada joj je srce prestalo kucati, imala je 27 godina.

O njenom životu i muzici do sada je, uglavnom, već sve rečeno. Ali ovo nije priča o tome. Ovo je priča o očima žene koja je svijet osjećala mnogo dublje i mnogo intenzivnije od nas, običnih smrtnika.

Te sam oči prvi puta vidio gledajući snimak njenog nastupa u BBC-evoj emisiji "Later... with Jools Holland". U to vrijeme, a bilo je to neposredno nakon izlaska njenog debitantskog albuma "Frank", o Amy se pričalo kao o najvećem britanskom jazz-singing talentu, koji tek treba doseći svoj zenit. Te je večeri svirala gitaru i zavijala poput ranjene kučke: "You should be stronger than me / You've been here seven years longer than me..." A onda je kamera uhvatila njen pogled. Bio je to pogled koji razoružava. Pogled, koji će uskoro postati i tužniji i ljepši od svake njene pjesme. I zaista, što se njen život bude brže gasio, to će njene oči ljepše sijati.

Amy je pjevala o svojim ranama. U tome se nije štedila i zato smo je voljeli. Prepoznajući sebe u njenim pjesmama, opraštali smo joj sve slabosti. A opraštajući njoj, opraštali smo i sebi samima. Amy je, na neki način, iskupila naše grijehe.

Bila mi je važna na način na koji su čovjeku važni oni koji mu se pjesmom znaju uvući pod kožu. Takvih, na ovom svijetu, nema mnogo i zato za njima tugujemo i o njima pišemo tekstove. Zato ih se sjećamo, čak i onda kada ih svi zaborave, u danima poput ovog, dok kiša klizi niz prozor i jesen cvate u lipi preko puta.

Više od svega, volim Amyne koncerte, iako na njima nikada nije bila ona prava. Da, zbog očiju. I zaista, gdje god da je nastupala, oči Amy Winehouse sjajile su jače od binskih reflektora, jače od svih rasvjetnih sistema na svijetu. Tako može da sija samo tama života. Tama, od koje su satkani samo odabrani.

Smrt sam oduvijek zamišljao kao pukotinu u vazduhu kroz koju samo zakoračimo i nestanemo s ovoga svijeta. Amy je kroz tu pukotinu prošla prije više od šest godina. Možda je, u smrti, pronašla spokoj koji joj je bio uskraćen u životu. Ako u kosmosu ima i zrno pravde, onda bi tako trebalo biti. Jedno je, ipak, sasvim sigurno: ljudi poput Amy umiru prerano, samo zato da bi zauvijek živjeli.

Nema komentara:

Objavi komentar