četvrtak, 12. listopada 2017.

Uz oproštaj Vedada Ibiševića od reprezentacije BiH

Ako je vjerovati internetskoj memoriji, bilo je to prije nešto više od trinaest godina, kada je na poluvremenu prijateljske utakmice između mladih reprezentacija Bosne i Hercegovine i Slovenije, na otvaranju stadiona "Goal" u Orašju, u igru ušao fudbaler američkog tima St. Louis Strikers, Vedad Ibišević. Nije to bila prva Ibiševićeva utakmica u dresu mlade reprezentacije – debitirao je tri mjeseca ranije, protiv Norveške – ali je bila prva koju je gledao ovaj skromni poznavalac fudbalske igre i vatreni navijač fudbalskog kluba Velež i reprezentacije Bosne i Hercegovine. Tog toplog junskog dana u svečanoj loži oraškog stadiona sjedio je i tadašnji predsjednik UEFA-e, Michel Platini, a nama, navijačima smorenim ljetnom omarom, nerashlađenim pivom i loše odigranim tiketima, koji su utakmicu gledali u jednoj mostarskoj kafani, činilo se da tog pospanog Francuza do kraja meča budnim mogu odražti samo maestralni Ibiševićevi driblinzi.

Trinaest godina je prošlo od otvaranja stadiona u Orašju do sinoćnje utakmice između Estonije i Bosne i Hercegovine u Talinu, a meni je, eto, u sjećanju još uvijek onaj drčni, golobradi klinac koji lomi kičme vršnjacima iz Slovenije i ta će mi Vedina slika stalno istrčavati pred oči tokom čitave njegove karijere. Vidio sam je svaki put kada bi proslavljao pogodak tokom one nevjerovatne polusezone u njemačkoj Bundesligi, u kojoj je u 17 utakmica 18 puta tresao mrežu protivnika, kao i u onom sada već mitskom trenutku bh. sporta kada je u 68. minuti Litvancima srušio sve nade da će u jednoj za njih potpuno beznačajnoj utakmici ipak ostati neporaženi, a nama omogućio odlazak na prvo i jedino svjetsko prventstvo. Vedad Ibišević je za mene uvijek ostao dječak s oraškog stadiona, koji je iz svog novog, američkog života doputovao u onaj koji je napustio samo nekoliko godina ranije – njegova porodica je, potkraj devedesetih, napustila zemlju u potrazi za boljom budućnošću – kako bi odigrao tek jednu običnu prijateljsku utakmicu.

Statistika govori da je Ibišević jedan od najboljih fudbalera koje smo ikada imali, ali statistikom neka se bave oni koji u nju vjeruju i kojima je to posao. Nama, navijačima, brojevi nikada nisu bili važni, već upravo ono što oni ne mogu da iskažu: ljubav prema nacionalnom dresu i golovi koji ostaju u pamćenju čak i onda kada neke druge, važnije životne stvari – premda u navijačkom životu takvih nema mnogo – minu u zaborav. Ničiji golovi nas nisu činili tako sretnima i stvarali nam iluziju da smo velika i važna fudbalska nacija kao Vedini, jer su dolazili u trenucima kada je ispisivana fudbalska historija ove male i ranjene zemlje, čiji stadioni su, ne tako davno, pretvarani u groblja i hareme.

Ima neke sudbinske simbolike u tome da je najvažnije golove za nacionalni tim dao čovjek koji je, u ranom djetinjstvu, na svojoj koži osjetio sav pakao rata. Zato je priča o Vedadu Ibiševiću na neki način i priča o Bosni i Hercegovini, onoj Bosni i onoj Hercegovini koja je, bježeći od noža, protutnjala zemaljskim paralelama i meridijanima ne bi li u nekim svojim amerikama i australijama pronašla prijeko potrebni mir. Ma koliko da to otrcano zvučalo, Vedad Ibišević je stvarni dokaz da i totalni životni autsajderi radom i zalaganjem mogu dosegnuti neslućene visine. A da mu je samo nebo granica, bilo je jasno još onog junskog poslijepodneva 2004. godine, na stadionu "Goal" u Orašju, kada je impresionirao i prilično umornog Michela Platinija.

Samo veliki umjetnici i sportisti mogu male zemlje učiniti velikima. Vedad Ibišević nas je trinaest godina činio mnogo većima nego što uistinu jesmo. I zato mu hvala u ime svih nas iz Udruženja „Mostarski rođeni“.

Elvedin Nezirović, UG "Mostarski rođeni"
Mostar, 11. oktobabr 2017.

Nema komentara:

Objavi komentar