Poštovane kolege, dragi prijatelji, cijenjeni i uvaženi gosti,
Govoriti o Predragu Luciću nije lako, jer je on i veći i drukčiji od
svega što bi se riječima dalo o njemu kazati. Pa opet, ponešto se mora
reći, jer je upravo takav: prevelik i predrukčiji da bismo ga pustili da
ode u tišini.
Nismo večeras ovdje samo zbog toga što smo iz njegovih tekstova učili šta je to vrhunska satira ili pak šta je to društveno odgovorno novinarstvo: ovdje smo, prije svega, jer smo od njega učili kako sačuvati dostojanstvo u vremenima kada ga je bilo najlakše izgubiti, kako pisati po mjeri vlastite savjesti u okolnostima kada je imati savjest značilo nemati mira, kako ostati dosljedan idejama istine i pravde čak i onda kada jet o značilo ugroziti vlastitu egzistenciju.
Nismo večeras ovdje samo zbog toga što smo iz njegovih tekstova učili šta je to vrhunska satira ili pak šta je to društveno odgovorno novinarstvo: ovdje smo, prije svega, jer smo od njega učili kako sačuvati dostojanstvo u vremenima kada ga je bilo najlakše izgubiti, kako pisati po mjeri vlastite savjesti u okolnostima kada je imati savjest značilo nemati mira, kako ostati dosljedan idejama istine i pravde čak i onda kada jet o značilo ugroziti vlastitu egzistenciju.
Predraga, nažalost, nisam poznavao dovoljno dobro
da bih mogao reći da mi je bio prijatelj. Pa ipak, na neki način, bio mi
je više od toga. I ne samo meni, već i svima nama do kojih je glas o
njegovim tekstovima stizao između granata, a često i pod granatama jer
onog „između“, naprosto, nije bilo. Ljudi poput njega održali su živom
našu vjeru u ljude u vrijeme kada se svaka vjera u čovjeka činila
besmislenom i iracionalnom.
Više od toga običan smrtnik ne može dati ni profesiji kojom se bavi, ni svijetu u kojem obitava.
Postoje ljudi zbog kojih vrijedi vjerovati da je smrt samo način da svoje postojanje prenesemo na neko drugo, bolje mjesto.
Predrag Lucić bio je jedan od takvih.
