utorak, 16. siječnja 2018.

Omaž Predragu Luciću



Poštovane kolege, dragi prijatelji, cijenjeni i uvaženi gosti,

Govoriti o Predragu Luciću nije lako, jer je on i veći i drukčiji od svega što bi se riječima dalo o njemu kazati. Pa opet, ponešto se mora reći, jer je upravo takav: prevelik i predrukčiji da bismo ga pustili da ode u tišini.

Nismo večeras ovdje samo zbog toga što smo iz njegovih tekstova učili šta je to vrhunska satira ili pak šta je to društveno odgovorno novinarstvo: ovdje smo, prije svega, jer smo od njega učili kako sačuvati dostojanstvo u vremenima kada ga je bilo najlakše izgubiti, kako pisati po mjeri vlastite savjesti u okolnostima kada je imati savjest značilo nemati mira, kako ostati dosljedan idejama istine i pravde čak i onda kada jet o značilo ugroziti vlastitu egzistenciju.

Predraga, nažalost, nisam poznavao dovoljno dobro da bih mogao reći da mi je bio prijatelj. Pa ipak, na neki način, bio mi je više od toga. I ne samo meni, već i svima nama do kojih je glas o njegovim tekstovima stizao između granata, a često i pod granatama jer onog „između“, naprosto, nije bilo. Ljudi poput njega održali su živom našu vjeru u ljude u vrijeme kada se svaka vjera u čovjeka činila besmislenom i iracionalnom. 

Više od toga običan smrtnik ne može dati ni profesiji kojom se bavi, ni svijetu u kojem obitava.

Postoje ljudi zbog kojih vrijedi vjerovati da je smrt samo način da svoje postojanje prenesemo na neko drugo, bolje mjesto.

Predrag Lucić bio je jedan od takvih.

 Ponedjeljak, 14. 1., Hotel "Bristol", Mostar




Nema komentara:

Objavi komentar